Think Different
Glas slobodne Posavine!

Volim Hercegovinu, ali još više svoju Posavinu

Dr. fra Luka Marković

3 481

Nitko nam ne može zabraniti da volimo svoj rodni kraj u onolikoj mjeri koliko oni vole svoj Hercegovinu), čak i tada kad su djeca očeva i majki koji su rođeni izvan Hercegovine.

Negdje u ljeto devedeset druge godine, kad se brutalna srpska agresija protiv hrvatskoga naroda prenijela i na u Posavinu, postalo mi je jasno da  bi upravo Hrvati Bosanske Posavine mogli platiti veliku cijenu Miloševićevih ekspanzionističkih ciljeva.

Da bi se mogla ostvariti zacrtana ideja velikosrpske ideologije, dobro isplanirana od strane srpskih akademika pod vodstvom Dobrice Ćosića i Antonija Isakovića (Srbija je tamo gdje god živi jedan Srbin), prostor Bosanske Posavine je morao doći u ruke četnika i JNA. Zahvaljujući herojskoj borbi sinova i kćeri spomenutoga prostora Srbija nije uspjela stvoriti siguran prolaz prema Banja Luci i Kninu. Bila je prisiljena stacionirati velike vojne snage na tom prostoru, držeći godinama u okruženju preostali dio slobodnoga prostora, Orašku enklavu, jer bi u slučaju presijecanja koridora pod upitnik došlo ostvarenja zacrtanih velikosrpskih ciljeva. Utoliko danas Posavci mogu s ponosom reći, bez obzira što to niti danas nije prepoznato od dobrog dijela hrvatskih političara u Hrvatskoj, da Hrvatska može slaviti Oluju zahvaljujući dobrim dijelom i mnogim poginulim Hrvatima Bosanske Posavine, koji nisu dopustili srpskom agresoru da u potpunosti ovlada prostorom rijeke Save. Da su Srbi ovladali čiravim koritom rijeke Save od Bijeljine do Gradiške, Slavonija bi se našla u nezavidnom položaju, jer bi u tom slučaju bila okružena od  četnika i JNA gotovo sa svih strana. Nažalost dr. Franjo Tuđman je to, nakon vrludanja i utjecaja određenih političkih mediokriteta na njega, prepoznao tek na kraju rata. Vjerojatno je to i bio razlogom da se nakon završetka rata pojavio u Orašju i odao priznanje braniteljima i Posavcima. Razloga za odavanje priznanja imao je dovoljno. Njemu je vjerojatno bilo dobro poznato da su Srbi imali sve preduvjete za zauzimanje Oraške enklave, što se, na sreću, nije dogodilo.

Naime, samo s njegovim pristankom su mogli europski štakori, koji su se tada nazivali UNPROFOROM, na hrvatskoj strani budno paziti da se okruženim Hrvatima u Orašju ne bi slučajno dostavila neka puška. Takav cinizam, u kojem se nedužno stanovništvo jednoga prostora od strane međunarodnih mirovnih snaga prepušta srpskim razbojnicima, ne poznaje povijest ratovanja.

Da li je i hrvatsko vodstvo bilo umiješano u taj pokušaj žrtvovanja tolikih nedužnih vlastitih ljudi, ne omogućavajući mu barem samoodbranu, ostat će još dugo vremena tajnom.

Nedugo iza Oluje i tog zadnjega pokušaja zauzimanje Orašja od strane Srba, susreo sam u Njemačkoj jednoga mladića iz mješovitoga hrvatsko-srpskoga braka koji je sudjelovao prisilom na srpskoj strani.

Prema njegovom svjedočenju srpskoj vojsci je rečeno da je sve dogovoreno i da u Orašje trebaju samo umarširati. Sve je podsjećalo nekako na mirni srpski ulazak u Derventu, Brod i Odžak. Ali u Orašju se dogodilo nešto drugo. Silna srpska mašinerija  i dvadesetak tisuća vojnika su se morali povući, i to zbog velikih gubitaka, rekao mi je spomenuti mladić.

Kad su srpski heroji vidjeli da Posavci u Oraškoj enklavi ne žele  napustiti svoja ognjišta, pobjegli su podvijena repa. Nedugo iza toga slijedio je Dayton s vrlo nekorektnim odlukama koje su krvniku prepuštale sve ono što je terorom zauzeto.

Ostaje bolna činjenica da se Tuđman u Daytonu oko vraćanja Bosanske Posavine nije previše zauzimao, dok je Alija Izetbegović bio izričito zainteresiran samo za one krajeve u kojima su Bošnjaci bili većina.

Čemu ovaj uvod?

Nakon Daytona sam od tadašnjega vodstva HDZ-a u Orašju bio pozvan održati predavanje na temu  političkih posljedica te američke podvale. Sjećam se dobro da sam tada, za razliku od jednoga uvaženoga kolege, rekao kako su Srbi dobili što su očekivali, kao i to da se Hrvatska zauvijek riješila srpske opasnosti s prostora Bosne i Hercegovine, jer su većinske srpske općine Grahovo, Glamoč i Drvar ostali bez srpske populacije i prepuštene kontroli Hrvata.

Ono čime nisam bio nimalo zadovoljan bio je odnos prema Posavcima u Daytonu. Mnogi danas idealiziraju Zubka, jer je navodno bio protiv Daytona. Mislim da se njega precjenjuje. Zaboravlja se da je bio dugo godina vjeran komunističkoj ideologiji.

Na koncu od pojedinih lukavih političara u Hrvatskoj i Hercegovini dobio je značajnu političku funkciju, te je na taj način ušutkan. Sva ona kasnija dreka je trebala poslužiti samo vlastitoj katarzi. Bojim se da je i Zubak pripadao onima, kakvih je u Derventi i Bosanskom Brodu bilo puno, koji su osluškivali što misle političari u Hercegovini, prepuštajući njima sve važnije odluke.

Da je imao vizije za spas Posavine, vjerojatno bi se drugačije postavio prije ili barem odmah nakon Daytona, okupljajući oko sebe sve važnije Hrvate Bosanske Posavine, koji bi i danas, zahvaljujući znanstvenom intelektualnom potencijalu, mogli osnovati deset Hrvatskih Akademija Znanosti i Umjetnosti poput one u Mostaru, koja me je nagovarala da budem njihov član, pa se predomislili kad sam dirnuo u njihovoga „episkopa“ Dragana Čovića.

Pa ipak niti Čović, niti ljigavci poput onih iz Devedesetke koji su mu se podvijena repa vratili, me ne mogu spriječiti da volim Hercegovinu i Hercegovce.

Sreo sam u svojem životu u dijaspori i previše čestitih i marljivih hercegovačkih Hrvata kojih se i danas s radošću prisjećam. Cijenim njihovo hrvatsko rodoljublje, spremnost na požrtvovnost i upornost da očuvaju svoju rodnu grudu i opstanu na njoj. Nitko od njih mi neće zamjeriti ako kažem da volim Hercegovinu, ali još više svoju Posavinu.

I zato mi nije svejedno što se posavski političari ponašaju poput slugana koji bespogovorno slušaju odluke onih iz Mostara.

Bilo bi mi drago kad bi imali više dostojanstva i mudrosti pa počeli misliti i na dobro svojega naroda u Posavskoj županiji koji je krvavo platio sačuvanu slobodu.

Ljubav prema Hercegovini i hercegovačkim Hrvatima treba njegovati, ali još više prema svojem rodnom kraju.

Zašto pišem ovo?

Ovih dana je Izetbegović mlađi pogovorio o Prudskom sporazumu između Čovića, Dodika i Tihića, koji je uključivao dokidanje Republike Srpske i stvaranje četiriju regija. Kako bi te četiri regije izgledale, mogu si samo pretpostaviti. Ostaci ostataka Hrvata Posavine (Posavska županija) bi se našli vjerojatno u Tuzlanskoj ili Banjalučkoj regiji, što bi s obzirom na broj preostalih Hrvata u njoj, i silnu populacijsku nadmoć onih drugih, s vremenom potpuno nestali. Iselili bi u Hrvatsku.

Upravo iz toga razloga sam se u jednom tekstu u Katoličkom tjedniku suprotstavio i prijedlogu Biskupske konferencije BiH koja je u jednom trenutku podržavala regije. Svako regionalno uređenje bi bio kraj Hrvata u Posavini. To je razlog zašto već duže vremena zastupa ideju saveza hrvatskih županija (Federalna jedinica diskontinuiteta).

Švicarska je zahvaljujući takvom uređenju opstala i postala danas modernom državom koju svi njezini stanovnici vole. Budući da to u BiH u ovom političkom trenutku izgleda gotovo neostvarivim, potrebno je puno mudrosti od strane hrvatskih političara iz Posavine kako bi sačuvali ostatke ostataka.

Svako poltronsko klimanje glavom i dodvoravanje Čoviću bez vlastite vizije za rješenje hrvatskoga pitanja u BiH može biti kobno. Zato su Posavini potrebni ozbiljni i sposobni političari, svejedno je u kojoj stranci, koji će znati iznijeti vlastitu viziju za opstanak Hrvata u njoj, a ne oni koji će kad budu izigrani poput onih iz Dervente i Bosanskoga Broda podvijena repa pobjeći u Hrvatsku, tražeći krivca u drugima.

Svojevremeno sam negdje poslije Daytona savjetovao jednome od tadašnjih funkcionara HDZ-a da izbace na površinu jaku, poštenu političku osobu iza koje će svi stajati, i koja će moći udariti šakom o stol u Mostaru i Zagrebu, upozoravajući na to da preostali Hrvati u Posavini ne smiju biti žrtve bilo čijih političkih spletki.

Nažalost to se nije dogodilo. Možda je još i gore od toga to što ugledni Hrvati iz Bosanske Posavine nisu pokazali veliki interes za svoj rodni kraj. Zadovoljili su se onim što su dobili u Hrvatskoj.

Hercegovci rade drugačije. Oni vole svoju Hercegovini čak i tada kad su treća generacija onih koji su iz nje nekada iselili. Možemo ih kritizirati zbog mnogih stvari pa i onih krivih političkih odluka na štetu Posavaca, kakve je činio Mate Boban šurujući s Karadžićem. Možemo ih kritizirati i zbog određenih iracionalnih i naivnih simpatija prema Srbima, koji su kod nas počinili tolike zločine. Pa ipak jedno možemo od njih naučiti. Nitko nam ne može zabraniti da volimo svoj rodni kraj u onolikoj mjeri koliko oni vole svoj Hercegovinu, čak i tada kad su djeca očeva i majki koji su rođeni izvan Hercegovine.

Nažalost, ljubav Hrvata Bosanske Posavine prema rodnom kraju, kojih je prije rata devedesetih bilo više uz Savu (c. 160.000) nego Hercegovaca u Hercegovini, izuzev Mostara, bi se brzo ugasila, čim bi se dobro snašli u Hrvatskoj, ili bili nagrađeni za izdaju svojega rodnoga kraja.

Zašto?

To je pitanje koje visi u zraku već nekoliko desetljeća. Bojim se da bi jedan iscrpni, znanstveno utemeljeni odgovor, povrijedio mnoge, pa i neke u crkvenim redovima Posavaca.

Dr. fra Luka Marković | e-Posavina.com

3
Napišite komentar

avatar
2500
2 Komentara
1 Odgovora na komentare
0 Sljedbenika
 
Komentar s najviše ocjena
Najviše odgovora na komentar
3 Autori komentara
JureMaxMexo Autor zadnjeg komentara

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
noviji stariji najviše ocjenjeni
Obavijesti me o:
Mexo
Gost
Mexo

Valjda Bosansku Posavinu, to ste zaboravili namjerno ili ne???????

Max
Gost
Max

Pa podrazumijeva se da je riječ o bosanskoj Posavini, ako se u tekstu govori o BiH. Ne znam što je to vama sporno. Možda što autor voli Posavinu, a nije precizirao koju?! Zar je to problem? Možda autor ne smije voljeti onu drugu, slavonsku Posavinu?! Od kada je ljubav grijeh?!

Jure
Gost
Jure

A zaboravio si osvrnuti se na družinu iz Genocidnog entiteta koji su nakon rata izostavili ispred svih imena gradova prefiks Bosanski . Mi niti smo prije a ni danas imali problema sa pripadnošću BiH . Inače fra Luka nije mogao odoliti iskušenju da nam ponovno soli patet o njemu mrskim komunjarama . Prema fra Luki netreba puno vjerovati Zubku jer on je eto komunjara ( premda za lika nikad prije rata nisam čuo iako nije živio na velikoj udaljenosti od nas ) . No za onoga tko je umjesto Zubka potpisao taj mirovni dogovor ( kojim su banditi prepustili Bosansku Posavinu njenim okupatorima ) čulo se i prije rata ( kad je obnašao različite vodeće dužnosti u komunističkoj vlasti ) a i tijekom i poslije rata kad se sjetio da bi mogao prosperirati na račun svoje nacionalne pripadnosti . Fra Luka je jako škrt na riječima kad je u pitanju “ stožernik “ jer njemu uopće ne zamjera komunističku prošlost . Za njega nije ni njegovo Yugoslavenstvo otežavajuća okolnost . Njemu su dozvolili i fra Lukina braća da im osobno Draganče kroji kadrovsku politiku te sve koji su se usudili dići svoj glas protiv njegove prosrpske politike ukloniti i marginalizirati… Pročitaj više »

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više