Think Different
Glas slobodne Posavine!

Unutar hrvatski dijalog je nužan unatoč Čovićevom poigravanju osjećajima Hrvata Posavine

Kolumna dr. fra Luke Markovića

0 402

Politika mora uvijek znati, barem ona koja se poziva na hrvatski narod u cjelini, da se ne može graditi budućnost jednoga dijela na štetu drugoga. Jer povijest nas uči da se bumerang vraća tada kad ga najmanje očekujemo.

Većina naših razgovora, pa čak i onih u krugu obitelji, trebala bi biti dijaloški orijentirana. Ustvari, uvijek kad se iskreno saopćavamo drugome, očekujemo od njega i njegovo mišljenje. Istina, u prirodi čovjeka je da od drugoga želi čuti potvrdu za svoje stavove. Pa ipak intelektualno i moralno zrela osoba suočava se rado i s drugačijim promišljanjima o životu. Što više to joj pruža mogućnost za preispitivanje vlastitih stavova; omogućuje joj da korigira one pogrješke koje bi mogle biti kobne za nju samu i društvo.

Danas ne može nitko biti uspješan menadžer, poslodavac, političar, pa niti roditelj, ukoliko ne osluškuje promišljanje društva u cjelini. Naime, samo kroz dijaloški razgovor osposobljavamo se preispitivati uzroke određenih zbivanja, ali i moguće posljedice koje bi mogle proizaći iz našeg djelovanja.

Pametan i dobronamjeran čovjek zna da mudrost svijeta ne leži samo u glavi pojedinca nego u zajedništvu mnogih iskustava. Kako kaže David Bohm, pojedinačno promišljanje nije nikada separatni dio zajedničkoga nego čvrsti dio cjeline. Kao primjer za to navodi taj renomirani fizičar i filozof odnos valova i oceana. Iako valovi izgledaju kao pojedinačni čimbenici, oni su ustvari integralni dio oceana u cjelini. U tom kontekstu moglo bi se promatrati i društvo, te reći da je dijalog pravi put kojim se može izaći iz vrtloga problema koji opterećuju društvo u cjelini. U tom smjeru idu i riječi poznatoga fizičara Alberta Einsteina kad upozorava da se nastale probleme ne može nikada riješiti onim istim promišljanjem iz kojega su nastali. Ta spoznaja je od velike važnosti za moderno europsko društvo koje je opterećeno dvoumljenjem oko krize starih vrijednosti i prebrzog prihvaćanja novih, još uvijek nedovoljno verificiranih.

Ali iz tog Einsteinovoga i Bohmovoga promišljanja mogla bi danas izvući pouku i europska politička misao, pa i ona unutar hrvatskoga naroda, napose na prostoru Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati kao najslabija karika u opasnost da nestanu, i to prije svega zbog nedostatka unutarhrvatskoga dijaloga, onoga dijaloga koji ide prije svega za dobrom cjeline, a ne pojedinca ili grupe.

Naime unutar hrvatskoga korpusa u BiH postoji velika potreba za shvaćanjem i prihvaćanjem dijaloga kao kreativnoga katalizatora koji bi mogao doprinijeti rješenju nagomilanih problema koji prijete nestanku jedne čitave etničke populacije. Tek kroz iskreni unutarhrvatski razgovor, pa i onaj koji ruši ustaljene stereotipe,  moguće je sagledati probleme koji su doveli do lošeg stanja, čega je najbolji znak sve masovnije iseljavanje.

Za one koji desetljećima kreiraju hrvatsku politiku u BiH dijalog bi mogao biti rasterećenje, jer bi napokon dobili na jedan častan način priliku izlaska iz političke kaljuže koju su djelomično i sami prouzročili svojim neznalačkim, nespretnim, a često ne nečasnim djelovanjem. A za hrvatski narod u cjelini bila bi to prilika da se o gorućim problemima izjasne i oni koji, za razliku od poslušnih i nesposobnih klimoglavaca, doista imaju nešto reći.

Sve učestaliji kritički osvrti na unitarističku bošnjačku politiku od strane onih uglednih hrvatskih intelektualaca koji su do sada vidjeli probleme samo u velikosrpskom političkom ludilu, govori o tome da se stvar počinje sagledavati s više ozbiljnosti  i kritičke distance. Za hrvatsku politiku u BiH je to prilika koju se ne smije ispustiti, prilika za uspostavljanje nužnog dijaloga za opće dobro, i to ne samo hrvatskoga naroda nego i drugih građana u BiH.

Ukoliko hrvatski političari u BiH ne shvate važnost trenutka i ne pokažu spremnost za jedan iskreni unutarhrvatski razgovor, u kojem će biti mjesta i za priznavanje vlastitih promašaja, propustiti će povijesnu priliku za vlastitom katarzom i spašavanjem onoga što se još uvijek može spasiti. Ukoliko budu i dalje inzistirali na tome da je dio mudriji od cjeline, da za promišljanje drugih i drugačijih u njihovom političkom konceptu nema mjesta, snosit će sami odgovornost za vrlo loše stanje hrvatskoga korpusa u BiH.

A da je stanje hrvatskoga naroda prešlo čak i rubikon uobičajene dramatičnosti pokazuju i ovogodišnji statistički podaci po katoličkim župama koji govore o tome da je broj rođenih sve manji, a umrlih veći, da je u školama sve manje djece,  kao i to da se iseljavanje ubrzano nastavlja.

Stanje hrvatskoga naroda u BiH, s obzirom na sve manji broj Hrvata, se danas može usporediti samo s onim iz perioda osmanlijske vladavine. Što više moglo bi se reći da je  i opasnije. Na to upozorava činjenica da je Osmanlijama trebalo stotinjak godina kako bi različitim pritiscima i ponudama sveli katolike na brojku ispod 50% u Bosni i Hercegovini, dok se danas to dogodilo unutar nekih desetak godina.

Zasigurno razlog za masovni odlazak Hrvata iz BiH ne snosi samo hrvatska politika, nego i opće političko stanje u državi, kao i sve lukavija politika pojedinih europskih država koje svoj prazan prostor  zbog lošeg nataliteta žele popuniti s onima doseljenicima iz Europe koji se brzo integriraju i unutar jedne generacije postaju dio njihove društvene cjeline. Najbolji primjer za to daje Njemačka koja pored azijskih i afričkih izbjeglica privlači svojim ponudama godišnje i oko milijun mladih Europljana.

Ukoliko se taj proces nastavi, Hrvati uopće, a posebno oni u BiH, bi mogli biti svedeni na staračku populaciju za koju se neće imati tko brinuti.

Već se danas u pojedinim većinskim hrvatskim krajevima osjeća potreba za radnom snagom, a posebno za onom u uslužnoj djelatnosti. Kao primjer može poslužiti općina Orašje u kojoj danas, zbog masovnog odlaska mladih ljudi hrvatske nacionalnosti, sve više rade Srbi iz Republike Srpske ili Distrikta Brčko ili Bošnjaci iz drugih dijelova Federacije. Istina, to upućuje na loše ekonomsko stanje u tim dijelovima BiH, ali i na veliku opasnost koja prijeti spomenutom kraju. Ukoliko bi se taj proces nastavio, ili još i ubrzao taktičkim igrama drugih, poremetila bi se nacionalna struktura stanovništva.

A tu su i dugi gorući problemi koji pozivaju na dijalog i traženja izlaza iz krize. Već sada se osjeća potreba za ozbiljnim promišljanjem o zbrinjavanju starije populacije, pogotovo one siromašnije o kojoj se nema tko brinuti. Takvi i drugi problemi, koji se zasigurno tiču i drugih krajeva u kojima su Hrvati još uvijek većina, vapi za unutarhrvatskim dijalogom, u kojem bi svoj doprinos rješenju problema mogli doprinijeti i oni koji drugačije vide izlaz iz krize. Jer, kako reče Einstein, probleme se ne može riješiti nikada istim promišljanjem zbog kojih su i nastali.

Za hrvatsku lokalnu kao i državnu politiku u BiH je krajnje vrijeme za uspostavljanje unutarhrvatskoga dijaloga, razgovora o svim gorućim problemima.

Preveliko koketiranje Dragana Čovića s Dodikom, kao i njegov odlazak na proslavu genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj, koja na duši ima smrt nekoliko tisuća nedužnih Hrvata i protjerivanje više od dvjesta tisuća, vapi za dijalogom i razgovorom s ljudima koji bi mu predočili da je to antihrvatski čin koji do u dno duše vrijeđa hrvatski narod.

To da su problemi između Hrvata i Srba u Hercegovini politički riješeni, ne znači da ne treba imati obzira prema dubokim ranama Hrvata u Posavini, pa i Hrvatskoj. Jer Dodik ne propušta gotovo niti jednu priliku da ne ocrni državu Hrvatsku, pričajući bajke o stotinama ubijenih Srba u Jasenovcu.

Politika mora uvijek znati, barem ona koja se poziva na hrvatski narod u cjelini, da se ne može graditi budućnost jednoga dijela na štetu drugoga. Jer povijest nas uči da se bumerang vraća tada kad ga najmanje očekujemo.

Istina, treba tražiti saveznike u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Ali pri tome se mora dobro paziti tko su doista pravi saveznici. A do takve spoznaje se zasigurno dolazi lakše i sigurnije kroz razgovor i s onima među Hrvatima koji glede nekih problema drugačije razmišljaju. Sučeljavanje s drugačijim mišljenjima nije nikada ugodno, ali je zasigurno vrlo korisno, jer pruža čovjeku vidjeti i drugu stranu medalje.

Da je Ante Pavelić bio malo više okrenut dijalogu, da je htio čuti što i drugi misle, pogotovo oni koji su ga nagovarali na sporazum sa Saveznicima, vjerojatno bi shvatio da šurovanje s njemačkim nacistima ne može hrvatskome narodu donijeti ništa dobroga. A hrvatski narod bi izbjegao Bleiburg i crnu mrlju koju će još desetljećima nositi; hrvatski narod bi izbjegao to da mu danas obični hohštapleri poput Dodika drže lekcije iz morala.

Nažalost, nije učinio ono što je trebao, što su mu mudriji od njega savjetovali. Možda i iz straha da neće snositi odgovornost za svoja nedjela. E upravo je to ono na što niti jedan političar nema pravo. Povijest je učiteljica života i iz nje treba učiti. Upravo ta povijest poziva danas Hrvate u BiH na razgovor o svim problemima, pa i o onima o kojima imaju različita gledišta. Jer narod je puno važniji od bilo kojega političara ili političke grupacije.

Autor: dr. fra Luka Marković

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više