Think Different
Glas slobodne Posavine!

Osvrt na knjigu A. Nobila o “obrani Perkovića” pred njemačkim sudom (3. dio)

Da li je presuda Perkoviću opravdana i objektivna?

0 117

A. Nobilo smatra, da Perković nije imao pošteno suđenje i s tim u vezi je poduzimao sva raspoloživa pravna sredstva, da bi to dokazao. Iz prijateljskih razloga A. Nobilo se prihvatio obrane Perkovića, ali mislim, da je intimno znao, da “ide u posao, koji je neobranjiv”.

Njemačko tužiteljstvo i sud imali su logističku podršku njemačke obavještajne službe (BND), koja je bez ikakve sumnje bila duboko involvirana u sam proces. Naime, ta služba je imala i daleko šira saznanja o Perkovićevim ukupnim aktivnostima po liniji borbe protiv “neprijateljske emigracije”, posebno o teškim kiksevima, koje je doživio. Počelo je s hapšenjem u Zürichu 1975. godine od strane švicarske policije sa znanjem njemačke policije zbog izdaje suradnika “Hamilton” (Josip Miler), dok je u nekim drugim kasnijim situacijama za boravka u inozemstvu radi operativnih zadataka bio tajno praćen i nadziran od strane talijanske i njemačke policije, što je pak rezultiralo hapšenjem njegovog kolege operativca Ilije Svilara 1977. godine, koji je nakon pola godine razmjenjen za jednog njemačkog špijuna, kompromitacija u “slučaju Štedul” i.t.d.

Ako odbacim spekulacije, koje sam iznosio u ranijim člancima vezano za Perkovića, suština kojih je, da je cijeli slučaj zapravo jedan mogući igrokaz s prikrivenom pozadinom, a što se upravo sada pojačava s pitanjem, zašto se toliko odugovlači s izručenjem Hrvatskoj, onda osobno mislim, da je Perković opravdano osuđen, ali predrastično. Zatvorska kazna od desetak godina ili čak manja bila bi primjerenija. Zašto? On nije supočinitelj krivičnog djela, nego samo pomagač. On nije bio član tima, koji je kreirao tijek događaja. Njegova zadaća je bila samo preko suradnika “Stiv” (K. Prates) pribaviti ključ garaže, koju je koristio Đureković. Taj nalog je dobio od pretpostavljenog Z. Mustača. Ni Mustač nije bio dio tima koji je kreirao tijek događaja, što će reći, da obojica od samog vrha akcije (Mamula, Dolanc, Grubišić, Čolak) iz razloga stroge konspiracije nisu bili eksplicite upoznati, da je konačni cilj akcije otmica ili likvidacija Đurekovića.

A što se tiče Perkovićeve uporne šutnje na glavnoj raspravi, mislim, da je to bila dobra taktika i strategija odvjetnika Nobila. Svako njegovo negiranje oko ključa kao dokaznog momenta dovelo bi do potrebe da sudac M. Duster traži suočavanje s Pratesom, a to bi za Perkovića bilo kobno. I niz drugih mogućih pitanja u odnosu na likvidacije hrvatskih političkih emigranata, a za koje se sumnjići jugoslavenska tajna služba bila bi ubitačna.

Potsječam, da je K. Prates pravomoćnom presudom dana 11.02.2009. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog ubojstva S. Đurekovića i u toj presudi je predaja ključa Perkoviću bila presudna. Dao mu je ključ kao gestu međusobnog povjerenja, na čemu je inzistirao Perković. Nije znao, da je to predigra Đurekovićevog ubojstva. Dakle, instrumentaliziran je od Perkovića, a koji je pak preko Mustača instrumentaliziran od strane Mamulinog vojno-sigurnosnog sustava.

Vraćam se na iskaz svjedoka D. Stupara prema kojem samo vrh, koji osmišljava akciju zna sve, a ostali imaju samo svoje uloge.

Tako, kada govorim o Perkoviću imam na umu jednu drugu situaciju u kojoj je on imao daleko značajniju ulogu. Radi se o pokušaju ubojstva hrvatskog političkog emigranta Nikole Štedula 1988. godine u Škotskoj u kojem je njegov suradnik “Pitagora” (Vinko Sindičić) bio izvršilac. Tom prilikom je Sindičić koristio lažnu putovnicu na ime Rudolf Lehotski, inače švicarskog biznismena, koju mu je pribavio J. Perković. Kako?  Kao rukovodeća osoba SDS RSUP SRH po liniji neprijateljske emigracije dao je nalog šefu grupe operativaca Centra SDS Zagreb, koji su operativno bili zaduženi “za kontrolu stranaca’’ primarno u hotelskim objektima, da uz pomoć svoje suradničke mreže (recepcioneri i dr.) ukradu putnu ispravu nekog gosta – korisnika, koji izgledom najviše odgovara Sindičiću. Pritom nije spominjan Sindičić i kakovu će imati ulogu, nego je samo dat opis glave i godište rođenja. Odabrana je putovnica Lehotskog. Perković je bio zadovoljan. Tek kada je Sindičić presuđen na 15 godina zatvora zbog učinjenog djela i o čemu je bilo brojnih medijski napisa u kojima se spominjala putovnica Lehotskog, zagrebački operativci “lopovi” su shvatili, da su bili uvučeni u radnje za koje su, da je suđenje bilo slučajno u Zagrebu mogli krivično odgovarati.

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Veza: 1. dio2.dio

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više