Think Different
Glas slobodne Posavine!

Osvrt na knjigu A. Nobila o “obrani Perkovića” pred njemačkim sudom (2. dio)

O ulozi admirala B. Mamule i drugih

0 25

No krenimo redom “od glave” pa polazeći od moje poznate teze, nadalje pratim momente u knjizi, koji se vezano za ubojstvo S. Đurekovića odnose na admirala B. Mamulu, saveznog sekretara za narodnu obranu, generala J. Grubišića, načelnika Uprave bezbjednosti JNA (KOS), saveznog sekretara za unutrašnje poslove S. Dolanca, njegovog specijalnog savjetnika S. Čolaka, S. Andrejevića, podsekretara za poslove državne bezbjednosti (SDB), Z. Mustača, zamjenika republičkog sekretara unutrašnjih poslova SRH i ujedno šefa Službe državne sigurnosti(SDS), te na kraju lepeze samog J. Perkovića, načelnika II. odjela SDS RSUP SRH zaduženog za poslove suprostavljanja neprijateljskoj aktivnosti političke emigracije.

Da vidimo, kako A. Nobilo piše.

Pod naslovom “Sukobi YU službi” (str. 80., 81.) ipak podržava tezu “o važnosti vojne obavještajne i sigurnosne službe za slučaj Đureković”. Zatim Nobilo kaže: “Ta struktura je za mene i moje pomagače ostala neprobojna… Josip Perković i njegovi kolege iz SDS Hrvatske faktički nisu znali detalje o radu vojnih službi. Nisu mi mogli pomoći”.

Time upada u kontradiktornost, bolje rečeno glupost, jer u prethodnoj rečenici hvali Perkovića “kako je svojim agentima izbušio KOS 5. Armijske oblasti, koji je pokrivao veći dio Hrvatske”.

Moram reagirati dodatno riječima, da je bilo upravo obratno. To je pokazala operacija “Labrador”, koja je otkrivena zbog grubog propusta “vazduhoplovnih kosovaca”, a ne zaslugom Perkovićeve službe.

A. Nobilo završava svoju priču riječima: “Utvrdio sam da su svi bitni obavještajci (op. aut. – vojni) koji su djelovali na području Hrvatske mrtvi, osim admirala Branka Mamule, koji zna sve, ali odbija razgovarati, a i objektivno je teško bolestan i star”.

Iako nije dao iskaz pred sudom B. Mamula se spominje u knjizi kroz svjedočenje Bože Kovačevića, jednog od načelnika u Centru SDS Zagreb, koji je rekao, da nije utvrđena veza između afere INA i Đurekovića (privredni kriminal), dok se Đurekovićeva veza-suradnja s njemačkom obavještajnom službom (BND) u periodu 1975. – 1983. spominjala kao mogućnost.

U istom pasusu ima jedna Nobilova nejasna rečenica (op. aut. – da li je izvor B. Kovačević?), koja kaže, da je “ministar obrane Branko Mamula na sastanku sa Z. Mustačem govorio o obavještajnom radu Đurekovića, te da je uočen veliki interes vojnih obavještajaca za Đurekovića”.

Prema iskazu B. Kovačevića na glavnoj raspravi, admiral Mamula i šef KOS-a general J. Grubišić dolazili su potkraj 1982.godine u Zagreb, gdje se provodila istraga-rekonstrukcija “slučaja Đureković” u kontekstu “INA i vojne tajne”, te da  je samu istragu  provodio tim vojne sigurnosno-obavještajne službe na čelu sa pukovnikom Milanom Damjanovićem (str. 372), o kojem će više riječi biti kasnije.

B. Kovačević također kaže, da mu je nakon ubojstva Đurekovića, general Černaić (op.aut.- pogrešno navedeno prezime, radilo se o Iliji Čeraniću, pukovniku, načelniku Odjelenja bezbednosti V. Armije, sjedište u Zagrebu, a koji je u periodu 1986.- 1989. s generalskim činom obavljao dužnost načelnika Uprave bezbjednosti JNA (KOS) zamjenivši generala J. Grubišića) rekao, da je “Đureković bio velika igra BND-a”. (str.274, 275)

Na 8. sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRH (15. travanj 1983.) Z. Mustač kao šef SDS SRH je rezimirajući, što je ta služba utvrdila između ostalog rekao: “Mi nismo bili na tragu Đurekoviću dok je bio u Jugoslaviji… U njegovoj sredini bilo je indicija da je “srebroljubac”, ali po drugome nije bio sumnjiv… Dosadašnje optužbe za Đurekovićeva koruptivna kaznena djela su slabo fundirane”.

Na istoj sjednici, predsjednik Izvršnog vijeća SRH (vlade) Ante Marković je prenio svoje razgovore sa S. Dolancom, saveznim sekretarom za unutrašnje poslove o “slučaju Đureković”. Kaže, da je Dolanc nezadovoljan, jer hrvatska služba ništa ne zna o obavještajnoj pozadini Đurekovićevog rada. Ne zamara se eventualnim Đurekovićevim kriminalom. Tretira ga kao špijuna njemačke obavještajne službe, koja mu je pomogla pisati knjige o Titu, budući osobnih informacija sam nije mogao imati. (str.277, 278)

Smatrajući, da Mustačevi i Markovićevi navodi u mnogome idu u prilog J. Perkoviću, Nobilo je opravdano zaključio: “Saznanja koja je SDS SRH imao o Đurekovićevu radu niti na koji način se ne mogu dovesti u uzročno – posljedičnu vezu s odlukom o njegovom ubojstvu”.

Dakle, Nobilo implicite odluku o ubojstvu situira na saveznu razinu. (str. 275, 276 )

Dalje, pod naslovom “Čudo” (str.82, 83) Nobilo se hvali, da je ipak uspio pronaći jednog pukovnika iz kruga admiral Mamule. Ne spominje njegovo ime i prezime (op.aut. – radi se o Milanu Damjanoviću, koji se tako u knjizi spominje kasnije). Razgovaraju i pritom ga Nobilo želi pridobiti za svjedoka “pozivajući se na profesionalnu solidarnost s obavještajcem Perkovićem”. Dobiva pristanak.

Nije mi jasan taj Nobilov izbor u smislu svjedočenja. Djeluje mi više kao promašaj, a to se i pokazalo, ako pažljivo isčitamo Damjanovićevo svjedočenje.

On je bio jedina osoba iz jugoslavenskog vojno obavještajno-sigurnosnog sustava koja je saslušana kao svjedok u “slučaju Perković”.

Pripadao je II. upravi Generalštaba JNA, koja se isključivo bavila obavještajnim radom u inozemstvu. Neko vrijeme prije Mamulinog umirovljenja (1988.) bio je šef njegovog kabineta.

Kazao je, da se osobno u poslovnom smislu nikada nije bavio sa emigrantima. Spominje, da su Đurekoviću na osnovu njegove pozicije u INI, a u okviru suradnje sa JNA bile poznate brojne vojne tajne. Nakon njegovog bijega po vojnim organima, po naređenju B. Mamule napravljena je rekonstrukcija u smislu odgovora, koje je tajne otkrio njemačkoj obavještajnoj službi (BND). U tom istražnom timu Damjanović nije sudjelovao, niti je čitao rezultat istrage (str.226), koji je dostavljen admiral Mamuli, saveznom sekretaru za narodnu obranu. O svemu zna iz nekih usmenih informacija, koje je pri svakodnevnim operativnim jutarnjim sastancima dobio od svojih nadređenih admirala S. Broveta i pukovnika R. Đenadića.

Ponovo kontradiktornost u Nobilovom pisanju. U vezi rekonstrukcije Damjanović kaže, da je Đurekovićevom izdajom ustanovljena velika materijalna šteta, te da je kao član istražnog tima osobno vidio njen sadržaj. To je rađeno samo u dva primjerka: jedan za istražni tim, a drugi za admirala Mamulu. (str. 227)

Sukus Damjanovićevog svjedočenja bi se mogao svesti na odgovor, koji je dao njemačkom sucu M. Dusteru na pitanje: da li je Uprava bezbjednosti JNA (KOS) sudjelovala u ubojstvu Đurekovića? (str. 227)

Damjanović odgovara, da nema tih saznanja. Naprotiv, misli da se KOS nije bavio takovim aktivnostima. Čak tvrdi da KOS sigurno nije sudjelovao. To potkrepljuje da je jako dobro poznavao načelnika UB JNA (KOS) generala J. Grubišića, čak bio u dobrim odnosima, pa misli da bi mu on sigurno rekao, da je ta služba to uradila.

Damjanović još odgovorom dodaje, da ne zna tko je naredio i donio političku odluku oko ubojstva S. Đurekovića, ali je nekim osobnim kanalima saznao, da je djelo učinilo beogradsko kriminalno podzemlje na čelu sa Đorđem Božovićem zvanim “Giška”.

Kao što se vidi svjedok M. Damjanović nije svojim iskazom uopće pomogao optuženom Perkoviću. Naivno je bilo očekivanje odvjetnika Nobila, da će svjedok rasvjetliti neke nejasnoće. On nije bio u užem timu Đurekovićevog smaknuća, a prema Mamuli je bio izrazito privržen. I ne samo prema njemu nego kao šef kabineta i prema Mamulinoj supruzi Zlati (op. aut. – prvi brak, pokojna) , koja je bila inače sklona raskošnom – gospodskom životu, pa joj je u tom smislu bio stalno pri ruci.

U knjizi Nobilo istiće Stanka Čolaka jednu od živučih osoba, a koja je pripadala nekadašnjem jugoslavenskom sigurnosno-obavještajnom sustavu, kao o najbolje informiranom o ubojstvu S. Đurekovića.

Potsjećam, da je on nekoliko mjeseci prije Đurekovićevog ubojstva napustio poziciju načelnika II. uprave SDB SSUP SFRJ, koja se bavila neprijateljskom emigracijom. Nova pozicija mu je bila “specijalni savjetnik saveznog sekretara” u momentu S. Dolanca. Svojim ranijim pisanjem, a u kontekstu “slučaja Đureković” situirao sam ga kao “oficira za vezu” između Dolanca i Mamule, sinergijski povezanih u odluku o ubojstvu.

Poznato je, da S. Čolak odbio svjedočiti na njemačkom sudu, uz obrazloženje, da je bolestan, ali i da bi sebe mogao izložiti krivičnoj odgovornosti. (str. 205)

O S. Čolaku treba govoriti i u kontekstu svjedočenja Ivana Lasića, osobe koja ga je zamjenila na položaju načelnika II. uprave SDB SSUP SFRJ.

Iako je Lasić rukovodno bio uključen u operativni rad prema Đurekoviću (izrada falsifikata izdanja emigrantskog lista “Nova Hrvatska” čime ga se sadržajno-izmišljenim intervjuom trebala kompromitirati), o nečijoj odluci, da se Đurekovića likvidira ili otme, nije imao apsolutno nikakvih saznanja.

To potvrđuje njegov iskaz na njemačkom sudu u kojem je rekao, da je pitajući S. Čolaka: zašto je ubijen Đureković, kad nije terorist, dobio odgovor, kako je “Đureković veća riba nego što on to misli”. (str.371)

Vezano za ubojstvo Lasić spominje Dolančevo pitanje: Što je s ekipom? Prisutni S. Čolak potvrđuje povratak ekipe u Beograd, o čemu sve zna i pita, da li je o ubojstvu Đurekovića obavješten Perković.

Ovdje Nobilo s pravom zaključuje, da Perković dakle nije organizator ubojstva budući ga se obavještava post festum, te dodaje, da je “zapovjedno mjesto Beograd” (str. 451).

Sada je mjesto, da se navede i samo Lasićevo svjedočenje na njemačkom sudu. Da ponovim. Radi se o prvom čovjeku jugoslavenske tajne službe (SDB), zaduženom za političku emigraciju (svibanj 1983. – prosinac 1986.), a koji na tom mjestu uopće nije involviran u plan ubojstva Đurekovića. Zbog toga, za razliku od S. Čolaka, savjest mu je čista i bez straha pristupa svjedočenju.

Zašto je I. Lasić potpuno zaobiđen? O tome kasnije.

Navodim bitne moment Lasićevog svjedočenja. Prvu informaciju o ubojstvu Đurekovića je dobio od Sretena Aleksića, načelnika obavještajne službe Saveznog sekretarijata za vanjske poslove (SID), koji je to saznao iz njemačkog tiska uz opasku, da “Nijemci za ubojstvo otvoreno napadaju jugoslavensku tajnu službu”.

Potom je odmah obavjestio svog šefa (op.aut. – Srđan Andrejević, načelnik saveznog SDB-a), te su zajedno otišli kod S. Dolanca. Dolanc se interesirao “za ekipu”. Lasić je bio šokiran, jer o “ekipi” nije ništa znao. Dolanc se također interesirao, gdje je trenutno S. Čolak. Kasnije se Čolak pojavio u kancelariji Andrejevića i obavjestio ga, da je “ekipa kompletna”. Čolak je Lasiću sugerirao, da sva saznanja o ubojstvu Đurekovića, pa čak i “razne kafanske price” stavi u jedan fascikl. Lasić kaže, da je po liniji rada kao viša instanca, tek nekoliko mjeseci nakon ubojstva Đurekovića priupitao Perkovića, da li osobno očekuje problem zbog involviranosti njegovog suradnika u slučaj, a o čemu Nijemci već vode istragu. Perković mu je ležerno odgovorio, da je ključ od garaže, mjesta ubojstva, osim suradnika imala i Đurekovićeva ljubavnica i spremačica.

Sukus Lasićevog svjedočenja je slijedeći: “Ako je naša Služba odradila ubojstvo Đurekovića, onda je to uradila neodgovorno, nestručno… Da me netko tražio mišljenje dao bih mu argument i suprostavio se ideji ubojstva. S. Đureković je proizvodio propagandnu aktivnost. To nama nije smetalo, jer smo se bavili antiterorizmom.” ( str. 209-214)

Moju tezu o admiral B. Mamuli kao naredbodacu Đurekovićevog ubojstva nalazim i u dijelu Lasićevog svjedočenja u kojem kaže: “Predstavnici organa bezbjednosti JNA bili su najrigidniji u svojim optužbama Đurekovića. Teretili su ga da je otkrio državne tajne, da je dao vojne planove. Tvrdili su da je on izdajnik i bili su daleko oštriji od nas… Iz njihovih izjava proizlazio je stav kao da je smak svijeta… velika tragedija. Za njih je Đureković bio prioritet”. (str. 209 – 222) 

I prof. povijesti Mate Meštrović, istaknuti pripadnik u redovima hrvatske političke emigracije, a potom u samostalnoj Hrvatskoj njen diplomata (Bugarska, 1997. – 2000.), u svojoj knjizi “U vrtlogu hrvatske politike” (str.216) napisao je, da je Đureković ubijen zbog svoje špijunske djelatnosti protiv JNA. Navedena tvrdnja ima težinu, posebno ako se ima na umu, da je u više navrata u Hrvatskoj javno prozivan (V. Vukojević i dr.) kao osoba bliska američkoj obavještajnoj službi. M. Meštrović je bio među prisutnima na promociji Nobilove knjige.

Zanimljivo je i svjedočenje dr. Dušana Stupara, koji je u vrijeme ubojstva Đurekovića bio načelnik Centra SDB Beograd. U likvidacijama, kako kaže, nije učestvovao, ali zna da je njegova služba dobivala pojedine zadatke, pa je kasnije mogao zaključiti da su to bile pripreme za buduću likvidaciju. Iz ovog iskaza se može nedvojbeno zaključiti, da “specijalne akcije” podrazumjevaju što manji krug učesnika. O tome će – kao važnom detalju – biti spomena i na kraju članka.

I zato je ranije spomenuti I. Lasić bio izostavljen iz kruga sudionika akcije. Iako bi hijerarhijski gledano trebao imati svoje mjesto, njegova uloga je procjenjena kao višak. Sve u toj domeni odigrao je S. Čolak.

Stuparova saznanja o ubojstvu Đurekovića, a da nisu iz medija, glase, kako je isti trebao zapravo otet, a zatim sudski procesuiran u Zagrebu zbog izdaje zemlje.  Ubijen je greškom. Kao izvore te informacije naveo je osobne poznanike Željka Ražnjatovića-Arkana i Đorđa Božovića-Gišku, te još dvije osobe, koje su bile “otmičarski tim”. Stupar smatra, da je Savezna služba državne bezbjednosti organizirala cjelokupnu akciju i da je Arkanova grupa imala logističku potporu te službe. Prema Stuparu Arkan je bio suradnik te službe. Nakon jednog Arkanovog incidenta (pucanje na beogradske policajce) S. Dolanc i S. Andrejević su intervenirali u smislu njegovog puštanja iz zatvora.

Također zaslužuje pažnju podatak da je S. Čolak Arkanov kum.

Taj iskaz se jako dopao odvjetniku Nobilu. Ocjenio je, da su S. Dolanc i S. Andrejević “centar akcije prema Đurekoviću”, pa je prema tome njegov klijent Perković sasvim sporedan lik.

(nastavlja se…)

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više