Think Different
Glas slobodne Posavine!

Mustač kao osuđenik radi za njemačku tajnu službu!?

Analiza Denisa Dorića Dena

0 43

Iako su Z. Mustač i J. Perković „u paketu“ pravomoćno presuđeni (svibanj 2018.) zbog odgovornosti za ubojstvo S. Đurekovića (srpanj 1983.) cijeli pravosudni problem se iz više razloga može analizirati i kao dvije personalno odvojene cjeline, dvije priče s mogućim različitim završecima, a u kojima se isprepliće javno i prikriveno.

Podlogu za takovo razmišljanje daje mi dosadašnji proces postupanja vezano za njihovo izručenje Hrvatskoj.

Prema duhu Europskog uhidbenog naloga (EUN) i popratnih dokumenata obojica su trebali biti izručeni, ali se to nije dogodilo ni nakon protoka deset mjeseci. Perkovićeva presuda je stigla u Hrvatsku i pravno je obrađena (određenje visine kazne prema hrvatskim propisima umjesto doživotnog, zatvor u trajanju od 30 godina), dok  Mustačevo usklađenje njemačke presude s hrvatskim zakonom još uvijek stoji u ladici nadležnog suda u Velikoj Gorici.

U nastavku teksta fokusirat ću se na Mustačevu sudbinu.

I u tako neusklađenoj situaciji iz hrvatskih medija ( 13. 04. 2019.) saznajemo, da je Mustačev odvjetnički tim ( Lidija Horvat i dr.) tužio Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu zbog izručenja Njemačkoj temeljem EUN za koji smatraju da u travnju 2014. godine nije smio biti izvršen zbog zastare.

Iako je svjesna, da navedena tužba ne može utjecati na pravomoćnost presude njemačkog suda, odvjetnica L. Horvat smatra da bi „presuda Europskog suda za ljudska prava u Mustačevu korist njemu bila tek zadovoljština, ali bi od velike važnosti bila za pravnu sigurnost i jednakost svih građana, ali i država, bez obzira na njihovu veličinu i međunarodni utjecaj“.

Iako je logično, da odvjetnici u svom poslu trebaju iscrpiti sva moguća pravna sredstva kako bi njihovi klijenti bili u konačnici prikazani u što povoljnijem svjetlu, iz tužbe odvjetnice L. Horvat iščitavam, da je Z. Mustač, nakon što mu je od strane hrvatskih vlasti odbijen i zahtjev za pokriće golemih sudskih troškova pred njemačkim sudom, odlučio pripremiti teren za svoju konačnu odluku, prema kojoj će odbiti izručenje Hrvatskoj i time izraziti, da želi ostati u njemačkom zatvoru.

O čemu se radi? Iako između odvjetnika i klijenta radi uspješnosti obrane treba biti uspostavljeno maksimalno povjerenje došlo se do momenta, da Mustač pred L. Horvat skriva svoj dogovor – aranžman s njemačkom tajnom službom o svom ostanku u Njemačkoj, a što po sadržaju odgovara naslovu ovog uratka: „Z. Mustač kao osuđenik radi za njemačku tajnu službu“.

„Šesto čulo“ mi je od samog početka sudskog procesa govorilo, da  za njemačku državu, odnosno njen pravosudni sustav postupak protiv Mustača i Perkovića znači prije svega, potvrditi svojoj javnosti pa i šire da se radi o funkcioniranju visoke pravne i pravedne razine. Ali to je bila samo forma za reflektore.

Z. Mustač je zapravo cijelo vrijeme postupka bio pod kapom njemačke obavještajne službe kroz sferu neformalnog postupka. Njeni pripadnici su mu dali do znanja, da ih osim „slučaja Đureković“ interesiraju i sve druge informacije o radu nekadašnje jugoslavenske tajne službe, a zatim i istovrsne hrvatske službe u koju je Mustač ušao početkom 1991. godine .

Njemačka strana je opravdano procijenila, da Z. Mustač zna mnogo o nizu osoba, koji su još uvijek na hrvatskoj političko – vojno – gospodarskoj sceni (mane i vrline, posebno „ranjive“ točke u smislu kompromitirajućih momenata – slabosti, sklonosti, navike, materijalni status, materijalna zainteresiranost i sl.). i da time može svojim informacijama omogućiti njemačkoj obavještajnoj službi nove agenturno – obavještajne prodore u biće hrvatske države.

Naznaka Mustačevog ulaska u takav tajni aranžman mogla se naslutiti i kada je u završnoj riječi u sklopu suđenja rekao, da je „bilo korektno“.

Razumijem  Mustačevu opredijeljenost za kooperativnost. I zapravo samo takav način ponašanja mu je zadnja šansa da ostatak života provedu relativno povoljno, kratko rečeno kao privilegirani zatvorenik.

Ako mašti poklonimo prostora onda Mustač ne će biti klasični zatvorenik, nego će obavljati savjetničke poslove i to na način da u nekom ugodnom ambijentu, nimalo zatvorskom prati hrvatski tisak i uz korištenje interneta radi analitičke materijale vezane za dnevna društveno-politička događanja u Hrvatskoj.

Njegove analitičke prosudbe vezane za političko, gospodarsko i dr. stanje u Hrvatskoj bit će korisne i za usporedbu s informacijama, koje njemačka tajna služba dobiva inače od svoje klasične agenture zadužene za taj prostor.

Takovom Mustačevom ulogom ujedno bi se na neformalni-virtualni način smanjivao njegov pozamašni dug, troškovi vezani za postupak suđenja.

U odnosu na prethodno izrečeno nije na odmet kazati, kako su neke pak ranije Perkovićeve izjave išle u pravcu, da bi mogao „trgovati informacijama“, ako mu to radi povoljnijeg statusa bude trebalo.

Također treba zaključno kazati, da je njemačka obavještajna služba još u vrijeme Hitlerovog Gestapa imala jako djelovanje prema zatočenicima koncentracionih logora i zatvora posebno u smislu operativnog kombiniranja (vrbovanja). U tom smislu je nezaobilazno štivo Jacquesa Delarue pod naslovom „Historija Gestapoa“ (1962.)

***

Koristim priliku, da na ovom mjestu ukažem na potrebu opreznosti prilikom korištenja enciklopedijskih podataka. Primjer koji ću navesti odnosi se na obradu “životopisa Z. Mustača” u hrvatskoj verziji Wikipedie.

Tamo između ostalog stoji: Zadnjih godina aktivnog rada bio je šef sigurnosti u zagrebačkoj Kaptol banci. (2)

U rubrici „Izvori“ pod brojem (2) naveden je članak Zvonimira Despota pod naslovom „Ovo su bili glavni akteri u slučaju Đureković“ („Večernji list“, 3. siječanj 2014.), ali u njemu se navedeni Mustačev biografski podatak uopće ne spominje.

On se spominje u rubrici „Izvori“ pod brojem (1) i to u članku Siniše Bogdanića pod naslovom „Izručenje Mustača: Korak bliže do istine“ („Deutsche Welle“, 18. travanj 2014.)

Autor pojašnjava, da je „na čelu Kaptol banke bio Siniša Košutić, unuk F. Tuđmana“.

Međutim, autor S. Bogdanić je neupućen. Istina je, da je Z. Mustač bio šef sigurnosti u Prvoj obrtničkoj štedionici u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici br. 11 u kojoj je većinski vlasnik bio Ante Pocrnja (1946.) i za to je u vidu intelektualne usluge primao iznos od 1.000 DM. Pocrnja je lošim poslovanjem doveo štedionicu pred bankrot. Ipak je za neko vrijeme spašena dodatnim ulogom od 22 miliona DM jednog od dioničara, njemačkog državljanina Siegfrida Rudolfa Einhelliga. O tome više u mom uratku „Poslovni kontakti Z. Mustača s I. Todorićem sredinom devedesetih godina“ ( Portal e-Posavina.com, 12. travanj 2017.)

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više