Think Different
Glas slobodne Posavine!

Izbor Škore za predsjednika Hrvatske bi ubrzao kraj krive politike Dragana Čovića

Kolumna dr. fra Luke Markovića

0 300

U multietničkoj državi kao što je Bosna i Hercegovina, u državi u kojoj postoje tri konstitutivna naroda, mora se voditi drugačija politika od one koju vodi Dragan Čović. Pripadam onima koji podržavaju stvaranje hrvatske izborne jedinice, pa i hrvatskoga entiteta diskontinuiteta, jer je to jedini način da Hrvati ostanu i opstanu na prostorima BiH.

Međutim, budući da bi stvaranjem hrvatske teritorijalne nepovezane jedinice, a to bi mogao biti i savez hrvatskih županija, ostao dio Hrvata izvan toga definiranoga prostora, potrebno je voditi puno mudriju politiku nego je vodi Dragan Čović.

A Dragan Čović vodi politiku političkoga slijepca ili neiskrena čovjeka. Bojim se da je kod njega u pitanju oboje. S jedne strane govori o nužnosti hrvatskoga zajedništva oko postizanja važnih hrvatskih interesa, dok na drugoj strani razgovore oko toga pitanja vodi samo s Dodikom.

Istina pitanje razgraničenja između Hrvata i Srba je riješeno na prostoru Hercegovine. Nema spornih točaka. Hrvati su dobili općinu Ravno koja obuhvaća čitav prostor uzduž granice s Hrvatskom. Na taj način se sprječava mogućnost da Srbi bilo kada u budućnosti ugroze područja oko Slanoga i Dubrovnika, kao što je to bilo u prošlom ratu.

U Mostaru postoji tihi sporazum po kojem će Srbi, kao beznačajna manjina, uvijek podržati Hrvate.

U biti, kad se to zna onda nije potreban nikakav razgovor i dogovor između Čovića i Dodika. U biti i ne radi se o ozbiljnim političkim razgovorima i dogovorima nego o provociranju one treće strane. A interes Hrvata u čitavoj Bosni i Hercegovini ne može biti provociranje treće strane nego ozbiljan, konstruktivan razgovor sa svima oko rješenja hrvatskoga pitanja u BiH. A to znači da i ona treća strana mora biti uključena. Jer ljubakanje s Dodikom neće zasigurno pomoći Hrvatima Posavine niti onima u središnjoj Bosni, pa čak niti onima u Hercegovini.

U čemu je problem? U tome da se Dodik, na nagovor Vučića, može jako lukavo povući iz igrarije s Čovićem i prepustiti Hrvate Bošnjacima na milost i nemilost.

Tako nešto nije za isključiti u budućnosti, ukoliko dođe do srpsko-bošnjačkoga sporazuma na široj razini. Takvih pokušaja je bilo i bit će ih zasigurno još. Tko bi tada bio najugroženiji? Hrvati Hercegovine. Mostar je potencijalno žarište mogućeg sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Upravo iz toga razloga mora se voditi razgovor i s Bošnjacima kako bi se izbjegao taj opasni scenarij. A on je opasan iz dva razloga. Bošnjaci su u sadašnjem trenutku zasigurno nadmoćniji. A drugi razlog leži u tome što bi Hrvatska bila pod velikim pritiskom svjetske politike ukoliko bi se umiješala u sukob.

Bojim se da bi slijepa politika Dragana Čovića tada pokazala sve posljedice koje nosi sa sobom i za same Hrvate u Hercegovini. Pribojavam se da bi doživjeli sudbinu Hrvata iz Posavine i dijelova središnje Bosne. Upravo iz toga razloga treba razgovarati sa svima. Istina, s Bošnjacima nije lako postići sporazum, jer su i sami podijeljeni na one koji sanjaju o muslimanskoj državici i onih koji vjeruju kako je BiH moguće urediti kao nekadašnju Jugoslaviju.

Dovoljno je pratiti politička nadmudrivanja među Bošnjacima pa da i slijepcu bude jasno o čemu se radi. Oni koji veličaju islamistu Mursija, pokojnoga egipatskoga predsjednika, ne mogu priželjkivati ništa drugo nego muslimansku državu, uređenu prema šerijatskom zakonu. Upravo takav Egipat je želio Mursi.

Pa ipak i pored svega razgovora s Bošnjacima je nužan. Daleko je važniji od onoga sa Srbima. Jer kako rekoh, pitanje razgraničenja između Hrvata u Hercegovini i Srba je riješeno. Ali što je s Hrvatima u središnjoj Bosni? Kako postići za njih dobro političko rješenje, ako se ne razgovara s Bošnjacima?

Bojim se da to Dragana Čovića i ne zanima. Hrvati središnje Bosne su mu potrebni kako bi na vani pokazao zajedništvo.

Ili što je s Hrvatima Posavine, s ostatkom ostataka? Znajući da Srbija sanja o koridoru koji povezuje Beograd s Banja Lukom, te da niti jedna srpska stranka u BiH to ne dovodi pod upitnik, zbunjuje Čovićevo koketiranje s Dodikom.

Što imaju Hrvati Posavine od toga? Ništa. A oni koji imaju ponosa i ljubavi prema svome kraju, mogu na Čovića gledati samo s prezirom dok se sastaje s onim koji brani srpsku agresiju na Posavinu. Kod nekih ti sastanci bude i ona crna i bolna sjećanja na to kako su Srbi u pojedinim  dijelovima BiH kupovali naftu od Hrvata za tenkove koji su gazili hrvatsku posavsku mladost.

Da bi hrvatska politika imala uspjeha, pa i ona HDZ-a, mora se osloboditi mržnje i naučiti razgovarati sa svima. Političar koji mrzi osuđen je u startu na neuspjeh. Niti ja osobno ne volim islamistički zadojene Bošnjake, niti one koji još uvijek sanjaju o diktatoru Brozu. Ali zasigurno nemam ništa protiv onih civiliziranih koji žele Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih naroda, kojima je jasno da Srbi i Bošnjaci ne mogu u BiH imati ono što Hrvati nemaju.

Koketirajući s Dodikom iritira Čović i te i takve Bošnjake. I ukoliko se doista stvori neizbježno stanje sukoba, Hrvati će izvući deblji kraj, nestat će s prostora BiH. Uostalom ionako nestaju zbog lošeg ekonomskoga stanja u BiH za koje svoj dio krivice snosi i loša, korumpirana politika HDZ-a.

Uostalom, ako se Bošnjaci odluče većinski za stvaranje muslimanske državice, opet će se i s njima morati voditi razgovori, uključujući i međunarodnu politiku. A kako će ta politika tada reagirati? Bojim se da nam neće biti sklona, i to upravo zbog politike Dragana Čovića, zbog njegovoga koketiranja s Dodikom.

Kako su Hrvati prošli zbog toga što je politički nerazumni Pavelić koketirao s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, znamo jako dobro. Mnogi nas u svijetu i danas mrze, iako je hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu imao silne žrtve, što zbog lude politike Pavelića, što zbog staljinizmu sklonog dijela lažnih antifašista.

Čović nije Pavelić niti je Dodik Hitler, pa ipak obojica iritiraju međunarodnu zajednicu. I u slučaju bilo kojega sukoba, Hrvati će biti opet žrtve. Bojim se čak prezrene žrtve.

Što ima Miroslav Škoro s ovim razmišljanjem. Ima puno. Mudra politika Hrvatske može utjecati na politiku Hrvata u BiH. Uostalom ona to na svoj način i čini, poticanjem ili prešutnim odobravanjem. Trenutno je situacija u Hrvatskoj takva da čovjek dobiva dojam kako politika prešutno podržava koketiranje Dragana Čovića s Dodikom.

Čovjeku zdrava razuma to ne može biti jasno. Bojim se da takva politika proizlazi iz nezainteresiranosti hrvatske politike za Hrvate u BiH.

Ali ima i nešto drugo. Problem leži u hrvatskom kompleksu manje vrijednosti, nedostatku državotvornoga političkoga iskustva. Kako drugačije shvatiti susret predsjednice Kolinde s Vučićem ili Nikolićem, s ljudima koji ne zaborave nikada spočitati Hrvatskoj njezinu prošlost, izmišljajući besramne brojke o žrtvama Srba u Hrvatskoj, dok se istovremeno ponose četništvom, koljačima koji na duši imaju tolike Hrvate i Bošnjake iz oba zadnja rata.

Kako drugačije shvatiti politiku svih hrvatskih premijera koji se utrkuju u dodvoravanju Pupovcu koji često stoji pored Vučića i Nikolića dok oni mirno pljuju po Hrvatskoj. Vjerojatno u tome treba tražiti i djelomično razlog za mirno promatranje koketiranja Dragana Čovića s Dodikom dok ovaj besramno govori o milijun ubijenih Srba u Jasenovcu.

Sa Škorom to neće ići. Upravo je zadnjih dana upozorio jasno da se ne može više voditi podaničku politika prema Srbima dok ne prihvate vlastitu odgovornost za agresiju na Hrvatsku, za tolike nevine žrtve kojima se niti danas ne zna traga.

Uvjeren sam da će Škoro, ukoliko bude izabran za predsjednika Hrvatske, biti prvi koji će pokazati Draganu Čoviću gdje mu je mjesto. A to je jako važno. Jer s ovakvom politikom Hrvata u BiH, s ovakvim prešutnim odobravanjem te naivne politike od strane hrvatskih političara, ubrzo će nestati Hrvata u BiH.

A da bi Hrvati u BiH opstali i ostali potrebna je drugačija politika, potrebna je aktivna politika Hrvatske, ona politika koja će potaknuti hrvatske političare u BiH i na razgovore s Bošnjacima, bez obzira koliko u ovom trenutku izgledali teškim.

Zasigurno, nitko nema ništa protiv razgovora sa Srbima, pa niti s Dodikom. Ali ti razgovori moraju biti produktivni, na korist sva tri naroda, pogotovo Hrvata u Posavini. U svim političkim razgovorima se moraju uključiti dvije komponente; definiranje hrvatske nepovezane federalne jedinice i zaštita Hrvata koji ostanu izvan toga prostora. Njihov položaj neće biti loš ukoliko BiH bude uređena kao moderna višenacionalna država sa svim nacionalnim, vjerskim i građanskim pravima.

Uostalom, Švicarska je zemlja u kojoj su svi zadovoljni, iako se država ne može uplitati u rad županija (kantona) s većinskim njemačkim, francuskim ili talijanskim jezikom. Vjerujem da bi Hrvatska na čelu sa Škorom doprinijela pronalaženju takvoga rješenja. U tom smislu bi trebalo podržati i njegove zahtjeve o većoj političkoj važnosti predsjedniče funkcije u Hrvatskoj.

Jači predsjednik, uz referendumsku podršku naroda, je i veća garancija za odstranjivanje onoga političkoga ološa koji se okupio oko svih stranaka, svejedno je da li svoje kriminalne radnja prikriva pozivajući se na antifašizam ili tuđmanizam.

U ostalom u Švicarskoj se mnoge političke stvari rješavaju referendumom. I začudo ta država nije zbog toga osiromašila ekonomski niti demokratski. E takva Hrvatska bi bila velika podrška opstanku Hrvata u BiH. Ali zato mora dobiti odlučna i politički mudra čovjeka na čelu Hrvatske, čovjeka koji neće sanjati o političkoj karijeri u Briselu nego o prosperitetu hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, ali i u BiH.

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više