Vladimir Velebit, Titov general i diplomata: Špijunaže u korist britanske obavještajne službe ?

Objavljeno u rubrici Vremeplov Autor:  e-Posavina 11. Siječanj, 2017. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

U knjizi ''Moj život'' (2016) , koja je autobiografski zapis dr. Vladimira Velebita (1907 – 2004) uređena i priređena od strane povjesničara Tvrtka Jakovine, nalazimo niz pojedinosti i opisa vrlo važnih vojno – političkih i diplomatskih događaja u kojima je autor učestvovao pod Titovim patronatom.

Slijedi jedan dominantan opis na relaciji s Titom, a o čemu V.Velebit kaže: '' Prilikom jedne od mojih posjeta, u travnju ( op. moja- 1948 godine) , Tito nije htio saslušati moje referiranje, već je sa svoga stola uzeo nekoliko papira i dao mi ih u ruke rekavši: '' Sjedi tamo i čitaj''.

Pored žestokih napada Staljina i Molotova na Tita i druge njegove suradnike i samu KPJ, jer su napustili slijediti vodstvo Sovjetskog saveza dolazio je tekst : ''Da jugoslavenski partijski voditelji štite neke osobe koje su poznate kao engleski špijuni i neprijatelji SSSR-a ''.

V.Velebit je eksplicitno naveden kao osoba na koju se ta ocijena odnosi. Traži se njegovo uklanjanje iz Ministarstva vanjskih poslova. U protivnom će biti prekinuti redovni diplomatski odnosi sa Jugoslavijom.

Nakon završenog čitanja ruske note, Velebit je rekao Titu, da uviđa potrebu, da odmah ode iz ministarstva, kako bi se diplomatski odnosi održali. Tito se složio s tim prijedlogom i usaglasili su, da se to učini – za javnost – na što diskretniji način ( bolest i potreba dužeg liječenja). Međutim, kaže Velebit, ''osobito britanski ambasador sir Charles Peake nije htio povjerovati u našu, priznajem, prozirnu priću. Naslućivao je političku pozadinu i u tom smislu obavještavao svoju vladu''.

V.Velebit analizira ( str.498 ) odakle takav atak na njega, pa kaže: '' Malo – pomalo skupio sam i izgradio više razloga koji su možda prouzročili sovjetsko neraspoloženje prema meni. Sigurnih dokaza vjerojatno nikada neće ni biti. Vjerujem da sam se prvi put zamjerio NKVD-u kad sam u proljeće 1945. godine odlučno odbio da ih ne obavještavam o poslovima našeg ministarstva vanjskih poslova. To je bilo tada kad je njihov agent od mene tražio da nastavim suradnju s njima koju sam počeo u Londonu, kad sam bio oficir za vezu između Komiteta nacionalnog oslobođenja i kraljevske vlade. Moja suradnja sa sovjetskom obavještajnom službom u Londonu činila mi se korisnom i logičnom. Oni tada nisu imali sredstva dadoznaju stavove kraljevske vlade, pa sam im ja poslužio kao jedini izvor informacija. Osim toga, ja sam imao još i poseban nalog Aleksandra Rankovića da obavjestim Sovjete o stavovima kraljevske vlade i našim poslovima s njom. U Beogradu je situacija bila potpuno izmjenjena. Tu je postojalo više kanala za vezu između nas i njih. Partijski, službeno državni, da ne kažem diplomatski i obavještajni. Otpali su svi razlozi da im ja dajem specijalna obavještenja. Prema tome sam to i odbio, premda nisam o tome obavijestio Marka( op.moja – A.Rankovića)''.

Ovdje moram upozoriti na sveto pravilo kojeg se u sigurnosnom smislu moraju pridržavati svi diplomatsko – konzularni predstavnici, a to je stroga obaveza nadležnim službama kontraobavještajne zaštite prijaviti svaki atak koji se može okvalificirati kao pokušaj vrbovanja. O tome tematski više i šire kasnije.

V.Velebit napominje ( str.502 ), da je i Milovan Đilas u svojoj autobiografiji '' Vremena rata '' opisao njegovu špijunsku etiketu, a prića datira iz 1948 godine, nešto prije RIB-a.

Jednom prilikom su se Edvard Kardelj i sovjetski ministar vanjskih poslova Vječeslav Molotov između ostalih tema (pariška mirovna konferencija, utvrđivanje jugoslavensko – talijanske granice) dotakli i V. Velebita, prema Đilasovom kazivanju, na slijedeći način: '' Molotov je zatražio od Kardelja da mu dade karakteristike rukovodećih kadrova u ministarstvu vanjskih poslova. Kad se povela riječ o meni, Kardelj je rekao da sam vrijedan i sposoban radnik, ali da ima nekih još neraščišenih pitanja o mom držanju prema Britancima za vrijeme mog boravka u Londonu 1944 godine. Ovaj znak pitanja bio je više nego dovoljan da Molotov ili NKVD iz toga iskonstruira tvrđenje da sam ''engleski špijun''.

Govoreći o E. Kardelju, ondašnjem Titovom ministru vanjskih poslova, kojem je bio pomoćnik, V.Velebit kaže: '' Znam da nikada nisam uživao puno Kardeljevo povjerenje. Kao vrlo ortodoksni marksist – staljinist Kardelj je u meni vidio suputnika s odviše izraženim demokratskim i liberalističkim tendencijama. Nisam ni pred njim krio svoje rezerve prema nekim sovjetskim metodama, a sigurno je znao da sam od samog sastavljanja nove jugoslavenske vlade u ožujku 1943 godine odlučno odbijao svako sovjetsko mješanje u našu vanjsku politiku. Ne mislim da je vjerovao u sovjetsku optužbu protiv mene, ali je ipak smatrao da sam suviše pristupačan zapadnim političkim idejama i metodama''.( str.523, 3 )

No, svejedno Velebit nije potpuno odbaćen iz diplomatske službe. Sa pozicije jugoslavenskog ambasadora u Italiji ( 1952 – 1953) naglo i nenadano, potpuno zatečen premješten je na čelno mjesto u Londonu stupivši na dužnost krajem godine. Tražio je u sebi odgovor u vezi takovog kadrovskog poteza. Uskoro je i to spoznao. Tito je za mjesec ožujak planirao dolazak u V. Britaniju i želio je da mu upravo Velebit kao već dobar poznavalac te zemlje protokolarno pripremi posjetu. O tome Velebit vračajući se na početak priće kaže: '' Nisam znao da Tito namjerava posjetiti V. Britaniju, a da sam i znao nisam imao želju ni ambiciju da ga tamo dočekam kao ambasador ''.

Za svog ambasadorskog mandata u Londonu Velebit je – moglo bi se reći - iziritirani protivnik politike ministra vanjskih poslova Koče Popovića, da u jugoslavenska diplomatska predstavništva budu '' ugrađivani '' pripadnici jugoslavenske tajne službe ( UDBA). I o tome Velebit izravno govori na slijedeći način: '' ...s izvjesnom dozom rezignacije promatram kako naše ministarstvo postaje ogranak ministarstva unutrašnjih poslova, i to njenog odjeljenja za obavještajnu službu. Novoprimljeni službenici potjecali su skoro isključivo iz ministarstva policije i činili su, unutar našeg ministarstva, jedan poseban klub...Njihova samouvjerenost i nadmenost nije ispravljala njihove nedostatke, već je imala posljedicu da je kvaliteta naše službe postepeno opadala...Ja nikad kroz čitavu svoju diplomatsku karijeru nisam dobio od njih ni jedan izvještaj, ni jedno obavještenje koje mi moglo poslužiti u mom poslu...Čini mi se da je jedan od njihovih važnih zadataka bio da motre na mene... Tek mi je poslije Londona supruga Vera ispričala kako su čak od nje tražili informacije o meni i mom ponašanju''.

Velebitova ambasadorska dužnost u V. Britaniji završena je u svibnju 1956 godine, kada ga je ministar K. Popović neuobičajeno šturom depešom obavijestio da '' što prije napusti svoju dužnost '' i vrati se u Beograd. Zbunjen i iznenađen pokušava naći razloge svoje smjene, pa kaže: '' Vjerujem da su intrige naše obavještajne službe UDBA – e odigrale odlučujuću ulogu. Istina je da sam imao rezerve prema UDBA – e i njenom radu. Bio sam uvjeren da je potpuno pogrešno da se njeni agenti kamufliraju kao diplomatsko osoblje...''

Velebit je čvrsto uvjeren, da je zbog takovih pogleda '' prekinuta ili bolje rečeno, zaustavljena njegova diplomatska karijera''. Osječao je, da će '' ubuduće klizati sve naniže, polako i postepeno, ali nezadrživo ''.

Po povratku u Beograd pomalo se potvrđuju Velebitova nagađanja. Vraćen je na relativno visoku poziciju podsekretara u MVP, zatim premještaj u Ministarstvo vanjske trgovine, a odatle na poziciju predsjednika Turističkog saveza Jugoslavije.

Osječao je, da partijski kadrovici ''ne znaju što da rade s njim'' , pa traži mogućnost napuštanja službe u Jugoslaviji i novog radnog angažmana u međunarodnim organizacijama. Uspio je. Ukazom generalnog sekretara UN Daga Hammarskjolda postavljen je za izvršnog sekretara Ekonomske komisije za Evropu sa sjedištem u Ženevi, koja će do kraja njegovog života biti zapravo njegov drugi dom. U vezi tog postavljenja zanimljiv je Velebitov iskaz, da ga je u pauzi jedne kazališne predstave u Beogradu o tome obavijestio Miloš Zec, načelnik koordinacijskog odjela u MVP.

Međutim, u toj priči Velebit nešto petlja, skriva. Prvo, ne radi se o Milošu, nego Ranku Zecu. Drugo, Velebit je naveo njegovu poziciju i službu, koja zvuči dosta pitomo, a zapravo se radilo o prikrivenom nazivu za obavještajnu službu MVP, kasnije poznatija pod nazivom Služba za istraživanje i dokumentaciju ( SID ) o kojoj je kako smo ranije govorili, Velebit imao krajnje negativan stav.

U memoarskoj knjizi ''Politika i domovina'' (2015) Josip Manolić navodi svoje partizansko poznanstvo sa R.Zecom.Označava ga i kao poslijeratnog oficira UDBE, koji je već 1946 godine postao načelnik prethodno spomenute službe. S obirom, da Manolić spominje Ankicu Tuđman kao tajnicu R.Zeca – a tajnice često puno znaju – bilo bi interesantno čuti, da li i ona zna nešto o ''Velebitovim peripetijama'' sa tom službom.

Prema mojim istraživanjima pak, R.Zec je postavljen za čelnog čovjeka službe na prijedlog Aleksandra Rankovića, tada jugoslavenskog obavještajca br. 1. Ta činjenica, ga je koštala na način, da je 1966 godine u sklopu Brionskog plenuma, kao'' Rankovićev čovjek'' smjenjen.

****

T.Jakovina, kao urednik knjige istiće, da su Velebitovi zapisi jasni, hrabri, otvoreni, s elementima kritičnosti.

Na samoj promociji knjige novinar Boris rašeta je rekao, kako je riječ o '' iznimno poštenoj verziji povijesti ''.Dodao je, da se radi o '' skromnom čovjeku, koji je bio indolentan prema titulama i činovima ''.

Meni se pak čini, da je Velebitova obavještajno – špijunska dimenzija njegovog života – a ona je dominantna – prikazana vrlo uprošteno i bez pravih objašnjenja - odgovora. Zapravo osjećam, da je puno toga istinitog i stvarnog ostalo obavijeno velom tajnovitosti.

Iz svega navedenog vidljivo je, da V. Velebit niti jednim argumentom nije pokušao osporiti sovjetske tvrdnje, na osnovu kojih je i izbačen iz Ministarstva vanjskih poslova.

Ako je to bila teška kleveta, laž, onda bih ja na njegovom mjestu javno, svima na znanje rekao. '' Pod punom krivičnom i moralnom odgovornošću izjavljujem, da britanska obavještajna služba, nikada i nigdje, nije niti jednom gestom - postupkom išla u pravcu mog vrbovanja, te da je tako u konačnici nanešena neopravdana šteta mom integritetu''

Dalje, osobno sam iščitavanjem obimne knjige, gotovo 800 stranica, sklon vjerovati da je V. Velebit uistinu bio ''engleski čovjek'' i to kao odličan odabir po principu ''pravi čovjek na pravom mjestu''. Polazište za takovu ocijenu i procijenu nalazim u njegovim brojnim, učestalim kontaktima za čitavog života sa osobama iz ekskluzivnog špijunskog miljea ( Deakin William, Maclean Fitzroy, Rusinov Denison, Stephen Clissold, Bogdan Denitch, Vane Ivanović, Artur Hribar i niz drugih osoba). Uz to je vidljiva Velebitova opsesivnost materijalnim dobrima i težnja odličnoj financijskoj potkoženosti.Upućujem moguće čitaoce da obrate pažnju na Velebitovu umješnost i vještinu u odnosu na manipulaciju sa nekretninama kao i načinom stjecanja financijskih sredstava. I dok drugima spočitava neskromnost, očita je njegova težnja za luksuzom.

Agenta – špijuna takvog kalibra zaista nije bila šteta plačati.  

****

Navedena knjiga je zapravo prošireno izdanje knjige ''Vladimir Velebit - svjedok historije'' ( 2001 ) , koju je tada priredila Mira Šuvar, supruga nekadašnjeg jugoslavenskog političara Stipe Šuvara..

Iz te knjige izdvajam detalj , koji nije naveden u Velebitovoj knjizi '' Moj život '', a bitan je kao dio njegovog obavještajno – špijunskog tretiranja. Radi se o tome, da je V.Velebit 1944 godine u Londonu kao Titov oficir za vezu sa jugoslavenskom izbjegličkom vladom imao ljubavni odnos sa jednom ženom porijeklom iz Slovenije, koja je inače ranije bila udata za jednog Holanđanina, a zatim razvedena, a njena spornost proizlazi iz činjenice, da je bila obilježena kao engleska špijunka.

To je sve od Velebita o toj ženi? Zašto tako malo?

Zanimljiva je i fotografija u toj knjizi snimljena u srpnju 2001 godine u stanu Velebitovih u Zagrebu, a na kojoj se nalaze Stipe Šuvar, Vladimir Velebit i Boris Vukobrat, Srbin iz Knina, jugoslavensko (hrvatsko) - francuski državljanin, trgovac naftom, o kojem postoje brojne ozbiljne priče u kontekstu jugoslavensko – rusko – francuskih obavještajno – špijunskih igara.

Radi se o vrlo zanimljivom Šuvarevom druženju. Zašto? Do mene dopire jedna beogradska prića prema kojoj je Šuvar, tada član Predsjedništva CK SKJ imao izrazito odiozan stav prema špijunima i tajnim službama, pa je bježao od Zdravka Mustača, prvog čovjeka jugoslavenske tajne službe, kao '' vrag od tamjana''.

Na samoj promociji knjige Stipe Šuvar je između ostalog rekao, da su objede koje su posijale sumnju u Velebitovu špijunažu bile neutemeljene.

****

Pokušajmo ''Velebitov slučaj '' promatrati komparativnim pristupom, tražeći dopune i nova objašnjenja, pri tom tražeći put do istine koji je u toj problematici uglavnom posut trnjem.

U tom smislu nudim jedan – po mojoj ocijeni vrlo kvalitetan, poučan tekst - Miroslava Međimorca (1942), profesora komparativne književnosti, engleskog jezika i kazališne režije.

On je autor knjige ''Diplomatske i druge priče'' (2016) u kojoj piše svoja saznanja o osnivanju i razvoju hrvatske diplomacije vezano za nastanak samostalne RH 1991 godine.

Radi se osobi koja je autentični svjedok i to vrlo specifičan jer je sve to imao prilike posmatrati i kao načelnik VII. Uprave MVP RH, koja je bila zadužena za sigurnost, odnosno kontraobavještajnu zaštitu hrvatskih diplomatsko - konzularnih predstavništava u inozemstvu.

Početak stvaranja hrvatske diplomacije tražio je i edukaciju kadrova s nužnim upozorenjem o oblicima rada stranih obavještajnih službi, koje su nastojale pribaviti što više podataka o novonastaloj državi, naročito onih skrivenih.

Međimorec kaže, da je takova poduka nailazila na podsmjehe uz komentare i ocijenu da se pomalo radi o pretjerivanju špijunaže kao takve.

Ipak nije tako, pa Međimorec pojašnjava:'' Neiskusne diplomatske nevježe nisu prepoznavale postavljene zamke niti su se snalazile u finim podvalama i privlačenju koje su im namještali naizgled skloni stranci...Godinama su strane tajne službe, naročito obavještajci velikih sila procjenjivali naše mlade diplomate tražeći među njima potencijalne kandidate za vrh hrvatske diplomacije ili politike. Nekima su pristupali i pokušali ih pridobiti za suradnju''.

Međimorec postavlja pitanje: koliko je diplomata ministarstvu prijavilo pokušaj vrbovanja - pridobijanja, a koliko ih je to zatajilo pribojavajući se posljedica za svoju karijeru.

Međimorec je uvjeren u svoja razmišljanja, pa kaže:'' Postoje sumnje da su nekim hrvatskim diplomatama izravno pomogli da ostvare taj uspon. Danas neki od njih zauzimaju visoka diplomatska mjesta u najvažnijim prijestolnicama svijeta. Prodali su se za uspjeh u životu, lagode, lakoće i luksuza''.

****
Iz '' Dnevničkih zabeleški ''( 2001) Aleksandra Rankovića, koje štivo su priredili članovi njegove obitelji, izdvajam kritičke opservacije o sigurnosnom stanju u redovima jugoslavenske diplomacije u vrijeme njegove odgovornosti za taj izuzetno osjetljiv sektor. I dok su mu političari liberalnije orijentacije zamjerali ''čvstorukaštvo'' on je bio uvjeren da tako mora biti, odnosno da takav stav nema alternativu. Stoga upozorava slijedečim riječima: ''Pad opće budnosti u diplomatsko – konzularnim predstavništvima ugrozio je sigurnost povjerljivih državnih dokumenata, državnih tajni i značajnih političko – diplomatskih akcija. Često su nestajali dokumenti. Bilo je prodora stranih obavještajnih službi''.

Iako se radi o različitim vremenima i različitim državno – pravnim tvorevinama ukazujem na veliku sličnost – podudarnost Međimorčevih i Rankovićević pogleda.

I iz knjige slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca ''Tito i drugovi '' ( 2012 ) vidimo čvrstinu Rankovićeva stava.Tako stoji, da je Edvard Kardelj, kao poslijeratni ministar vanjskih poslova ponudio 150 osoba za jugoslavenske ambasadore i druge visoke diplomatske dužnosti. A. Ranković, prvi čovjek tajne službe, preko koga je išao postupak njihove provjere, obavjestio ga je, da svega pet osoba zadovoljava sigurnosne kriterije.

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač
Pročitano 584 puta Posljednja izmjena dana: 11. Siječanj, 2017.

Dodaj komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.


Sigurnosni kod
Osvježi

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas