PRIČA: Pseća ljubav

Stvaralaštvo Autor:  e-Posavina 14. Veljača, 2017. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

Rana je jesen, period kad sam najviše na putu. Prolazim kroz Gradačac, omiljeni mi grad ne samo zbog toga što pripada mojoj Posavini, nego zbog njegove ljepote krajolika, mnoštva dobrih ljudi, omladine, zbog toga što je to grad pun života, grad koji ima dušu.

Vozim lagano, 50 na sat, taman koliko je i ograničenje. I ne obraćam mnogo pažnju na auto koji me pretiče na izlazu iz Gradačca, krećući se, čini mi se, dvostruko brže nego ja, nego gledam dva psa u daljini koji nonšalantno pretrčavaju put i usporavam još više da im ne remetim njihov ritam i da duže uživam u njihovoj ljepoti. Razmišljam kako lijepo izgledaju u paru i pitam se jesu li muž i žena, roditelj i dijete, prijatelji, ili tek slučajni poznanici.

Odjednom auto koji je samo sijevnuo pored mene pretičući me, udari jednog od dva psa i ne pokušavajući da izbjegne nesreću, i produži vožnju bez usporavanja i osvrtanja vozača kako bi vidio svoje sramno djelo. Čak imam dojam da je to namjerno učinio. Pas je ostao ležati na putu pokušavajući da se pridigne, ali nije išlo. Zadivio sam se onome što je učinio drugi pas. Prvo se okrenuo prema nastradalom prijatelju, mužu, ženi, ili što mu je već bio nastradali, zaista ne znam. Kad je vidio da još daje znake života, nekoliko koraka je jurnuo prema meni lajući, kao da želi reći da stanem, da i ja ne budem surov kao moj prethodnik.

Kako sam već usporio, nije mi bilo teško sasvim se zaustaviti, što sam i učinio. Kad se pas uvjerio da sam stao, da je siguran, prišao je povrijeđenom prijatelju i prvo ga gurkao njuškom, tužno cvileći. Kako to nije pomoglo, uhvatio je zubima već nepomičnog psa i odvukao ga na sigurno, nekoliko metara dalje od puta i tu nastavio s njuškanjem, lizanjem, optrkujući oko prijatelja i tužno cvileći sve vrijeme. Zatim je zastao, sjeo na zadnje noge i samo tužno cvilio. Shvatio je, tako sam ja to razumio, da sa svojim prijateljem nikada više neće trčkarati, da se nikada više neće družiti. Cvilio je tako nekoliko sekundi, a onda još jednom onjušio nepomično tijelo svoga prijatelja, okrenuo se i tužno, lagano, bezvoljno i lijeno otrčao prema gradu.

Ja sam još neko vrijeme sjedio u autu razmišljajući o ovome što sam vidio. Kako je samo neustrašivo ovaj preživjeli pas jurnuo prema meni, rizikujući život, da me zaustavi, kako bi pomogao prijatelju! Većina ljudi ne bi bila spremna na takav rizik. Da, ne kaže se uzalud za nekoga da je vjeran kao pas. Razmišljam u kakvom vremenu živimo. U vremenu u kom se ljudi ponašaju kao psi, a psi kao ljudi. Ili mi to imamo pogrešno mišljenje o životinjama i ljudima?

Autor: Ivo Kobaš | logicno.com

Pročitano 107 puta Posljednja izmjena dana: 14. Veljača, 2017.

Dodaj komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.


Sigurnosni kod
Osvježi

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas