Miroslav Tuđman i ‘’tatek’’ Franjo - najveći štetnici srži hrvatske nacionalne sigurnosti

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor:  e-Posavina 15. Siječanj, 2018. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma 0
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Čitajući knjigu ‘’Druga strana Rubikona’’(2017.) autora M.Tuđmana, u kojoj se bavi muslimansko-hrvatskim sukobom (23. 10. 1992. - 18. 03. 1994.) i pritom apsolutno  negativno određuje prema političkoj filozofiji i strategiji  A. Izetbegovića, naišao sam na neke druge njegove opservacije obavještajno - špijunske naravi, koje pak neodoljivo traže, da se kao rasprava komparativno prenesu na hrvatski teritorij-prostor.

U startu činim to na način, da ću pozivajući se na autorove rijeći, kasnije dati svoj osvrt.

Tuđman kaže: ‘’Izetbegovićev psihološki profil istraživali su tijekom 1990-ih i strani mediji i niz izvještajnih službi. Ocjene su tih istraživanja i analitičara da je Izetbegović ‘’ osoba koja nije u stanju donijeti odluku…’’( str. 16)

Na temu mogućnosti izlaska BiH iz Jugoslavije (str.46-47)  autor se  poziva na riječi filozofa i člana Akademije znanosti i umjetnosti BiH Muhameda Filipovića (‘’Bio sam Alijin diplomata’’- 2000; str.70) koje parafrazirano glase, kako F. Tuđman smatra, da je Izetbegović bio u Generalštabu JNA na ‘’prepariranju’’, te da  je okružen agentima KOS-a i jugoslavenske državne bezbjednosti .

Sigurnosni problemi   F. Tuđmana isti kao i Izetbegovićevi

Tuđman se dakle služi ‘’bacanjem kamena’’ na susjeda - iako po meni dosta realno- , ali istovremeno otvara pitanje, kakvo je stanje u sustavu hrvatske nacionalne sigurnosti bilo u vrijeme (1990. – 2000.) kada su njegov otac Franjo i on sam bili suvereni u tom prostoru. Pritom treba naglasiti, da je F. Tuđman na nepotistički način postavio sina Miroslava na čelno, ravnateljsko mjesto Hrvatske izvještajne službe (HIS), a što se u zemljama razvijene demokracije komentiralo kao nečuven, neprimjeran način kadroviranja uobičajen za autokratske režime.

I upravo je ta kadrovska kombinacija - po mojoj dubokoj ocjeni i procjeni- prouzročila ogromne štete po sustav nacionalne sigurnosti, štete (neefikasnost, oticanje povjerljivih podataka, stranačka manipulacija dosjeima i arhivska devastacija, problematična kadroviranja, zlouporabe položaja i ovlasti, mobing zaposlenika) koja se osjeća sve do današnjih dana.

Već od samog formiranja novog hratskog sustava nacionalne sigurnosti, koji je išao paralelno sa stvaranjem neovisne RH bilo je kritičkih opaski, koje navodim redom, kada su vremenski bile izrečene, a ne kada su javno objavljene.

U tom smislu izdvajam dvije izjave  Josipa Boljkovca u vrijeme dok je bio ministar unutrašnjih   poslova ( svibanj 1990. – kolovoz 1991.): prve, da ‘’pripadnici političke emigracija  zaslužuje čast u vezi stvaranja samostalne Hrvatske, ali da bi bilo rizično dati im vlast ili pristup hrvatskim obavještajnim službama’’ i druge, da mu je F.Tuđman jednom rekao da “više ne zna kome da vjeruje, tko za koga radi, tko podmeće, tko govori istinu, a tko poluistinu” (‘’Novi list’’, 06. 06. 1991.).

Pojašnjavam Boljkovčev stav, koji nije dobro ''sjeo'' F. Tuđmanu. Vrlo brzo je postao ''politički mrtvac', a  uz Tuđmanov blagoslov oko tih tema primat je dobila desna frakcija HDZ-a na čelu s G. Šuškom.

Dakle. Veze hrvatske političke emigracije sa stranim obavještajnim službama datiraju još od vremena nakon II. svjetskog rata i to se smatra kao notorna činjenica. Obavještajno - sigurnosne službe zemalja u kojima je ta emigracija egzistirala pomno su pratile njenu aktivnost posebno onih organizacija koje su u svojim programima zagovarale diverzantsko - terorističke akcije. Gotovo svi visoko pozicionirani članovi emigrantskih organizacija su na različite načine bili eksponenti obavještajnih službi . Nakon osamostaljenja Hrvatske veći dio od njih  dolazi u zemlju i uključuju se djelatno u obavještajno-sigurnosni sustav RH, a da prethodno nitko nije mjerom sigurnosne provjere  preispitao njihov raniji životni put.Vratili su se i neki hrvatski emigranti pripadnici vojnih formacija stranih država (Legija stranaca) koji su se pored dobivanja komandnih pozicija u HV, koncentrirali u Prvom hrvatskom gardijskom zdrugu koji je imao  zadaće osiguranja Predsjednika Republike. Poznata je apsolutna involviranost francuske obavještajne  službe u tu plaćeničku organizaciju.

Opozicioni političar Marko Veselica (HKDU) je s vremenskim odmakom govorio o greškama koje su napravljene u stvaranju obavještajne službe, što pojašnjava time da su se “u njoj trebale okupiti najbolje snage koje prihvaćaju hrvatsku državu i koje su do kraja moralne i nepotkupljive. Ali tako nije bilo.” (''Večernji list'', 27. 11. 1999.)

J.Manolić  je kao šef  Ureda za  zaštitu ustavnog poretka (1991. – 1993.) upoznao F.Tuđmana da ‘’u vrhu države i HDZ-a ima agenata stranih obavještajnih službi.”  (‘’Globus’’, 22. 10. 1999.), 

Prva javno izrečena izjava predsjednika RH dr. F.Tuđmana, da je “najviši državni vrh ugrožen od stranih špijuna, koji se pokušavaju infiltrirati” izrečena je u povodu dana nacionalne sigurnosti  i to tek 1997. godine  

Dražen Budiša, u momentu opozicioni političar (HSLS) je reagirao na kuloarske priće špijunskog sadržaja riječima: ‘’ Ako su H. Šarinić, Branko Salaj (op. aut. – bio veleposlanik RH u Parizu i ravnatelj HINA-e)…bili strani agenti, F. Tuđman mora odgovarati - dati ostavku.’’(‘’Globus’’, 20. 02.1999.)

Prema  pisanju tjednika ‘’Nacional’’( br. 209, 17. 11. 1999.)  Ivić Pašalić je u svojstvu  savjetnika za unutrašnju politiku poslao  svom šefu F. Tuđmanu informaciju (29. 03. 1998.) – po mojoj ocjeni izrazito hrabro - u kojoj između ostalog  govori i o ulozi stranih obavještajnih službi u RH i BiH. U tom kontekstu kaže.’’U Herceg – Bosni izuzetno važnu, moćnu i ambicioznu ulogu igra Ivica Lučić (1962), koji je sada na dužnosti pomoćnika ravnatelja HIS-a M. Tuđmana. Držim vjerovatnim, da su  ga ‘’odradile neke strane obavještajne službe.’’

Julienne Eden Bušić i Zdravka Bušić kao primjeri kontraobavještajnog ‘’sljepila’’ tandema Tuđman

Kao primjer krajnje problematičnog zapošljavanja na sigurnosno osjetljivim radnim mjestima navodim  slučajeve Julienne Eden Bušić i Zdravke Bušić, a koji imaju za podlogu ‘’mit o Zvonku Bušiću’’ stvorenog od tandema Tuđman, uz sukus: on je hrvatski domoljub, a ne terorista. U hrvatskim medijima je prikazivan kao''perjanica u borbi za hrvatsku slobodu''.

Zvonko Bušić  s nadimkom ‘’Taik’’ (1946 .-2013.)  je  1976. godine zajedno sa svojom suprugom Julienne Eden Bušić (1948.) i još trojicom istomišljenika učestvovao u otmici američkog aviona pod prijetnjom aktiviranja eksploziva i zahtijevom posadi da se u zoni većih evropskih gradova i iznad Hrvatske bace leci iza čijeg sadržaja - o potrebi stvaranja samostalne Hrvatske – stoji ’’ Glavni stan hrvatskih osloboditeljskih snaga’’.

U okviru tog čina, prilikom deaktiviranja bombe, smrtno je stradao jedan američki policajac.

U redovima hrvatske političke emigracije Julienne je zbog spomenutog angažmana dobila naziv ‘’kraljica otmičara’’.

Od strane američkog suda Zvonko i Julienne su osuđeni  kaznom zatvora u trajanju od trideset godina uz mogućnost uvjetnog otpusta nakon osam godina.Nakon trinaest godina Julienne je puštena na slobodu.

U ''Večernjem listu'' (28.10. 2006.) objavljen je članak novinara Zvonimira Despota i Silvane Perice u kojem se kaže: ''...Ona je dobila istu kaznu kao i Zvonko, ali je zanimljivo, da je puštena nakon 13 godina zatvora 1989. godine''.

Za vrijeme izdržavanja kazne zatvora Julienne je – prema njenoj vlastitoj izjavi - službeno posjećivao  operativac FBI-a predstavljajući se samo imenom Bob, a koji se inače bavio problematikom hrvatske političke emigracije u Kaliforniji. 

Gotovo je sigurno da je za vrijeme tih razgovora pridobivena za agenturnu suradnju sa FBI- om. I tu treba tražiti razlog ranijeg puštanja na slobodu.

Inače vrlo blagoglagoljiva Julienne nam duguje iskreno podastiranje sadržaja svih razgovora koje je vodila u zatvoru sa spomenutim operativcem. I ne samo to, nego i sve ranije sudare sa austrijskom, francuskom i njemačkom policijom u koje je posredno ulazila kao Zvonkova supruga budući se on kao potencijalni terorista nalazio na ‘’crnim listama’’ tih zemalja.

O tome je nešto pisala u svojoj memoarskoj knjizi ''Ljubavnici i luđaci'' (1995.), ali to su tek ''mrvice''.   

 Za razliku od njenog pokleknuća, suprug Zvonko je prema mojoj procjeni bio “tvrdog, beskompromisnog i nesalomljivog ponašanja”, a to potvrđuje i konačnica, da je u zatvoru odležao ne samo trideset presuđenih godina, nego još i dvije plus, u okviru diskrecionog prava američkih poravosudnih organa.

Julienne je s dvojnim državljanstvom (SAD i RH)  u vrijeme vladavine F.Tuđmana bila dvije i pol godine savjetnica za kulturu, tisak i odnose s javnošću u Veleposlanstvu RH u Washingtonu (bez diplomatskog statusa, ugovor o djelu), a nakon toga je prebačena poslom i u sam Ured predsjednika F.Tuđmana, gdje je bila savjetnica za informiranje (1995.-2000.)   

Tuđmanova odluka da Julienne Bušić zaposli 1993. godine u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, a koja se zbog uvjetnog otpusta iz zatvora morala povremeno javljati tamošnjoj policiji, nije dobro primljena među stranim novinarima, čak i onima koji su imali simpatije za momenat hrvatske neovisnosti.

Tako je dopisnik berlinskog ''Die Welta'' za jugoistočnu Evropu Carl Gustaf Ströhm (1930.-2004.) s tim u vezi rekao hrvatskom novinaru Branku Tuđenu slijedeče: ''Zašto je stari gospodin to dopustio? To nije dobro za ugled Hrvatske. Ako je treba nagraditi za odanost, to se može na stotinu drugih načina''.( B. Tuđen: ''Tito, Tuđman, Hrvatska'' (2013.)

Znakovito je, da se Julienne Bušić kao tehnička osoba (English Language Editor) uključila u rad oko časopisa ‘’Nacionalna sigurnost i budućnost’’ koji

je internacionalnog karaktera, a u njemu je jedan od šefova- urednika i dr. Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS).

A da ima velikog smisla za obavještajne teme pokazuje njen interes za istraživanje odnosa  bivšeg Sovjetskog Saveza i američke komunističke stranke, zapravo odnosa sovjetske obavještajne službe i američkih građana,koji su bili njezini špijuni.

Pod  pseudonimom Jelena Devčić surađivala je ranije i u hrvatskom emigrantskom tisku.

***

Zvonkova sestra  Zdravka udana Logarušić (1950.) se 1990. godine nakon dolaska Tuđmana i HDZ-a na vlast doselila iz Clevelanda u Zagreb. Odmah je kao politolog, diplomirani knjižničar i profesor njemačkog jezika dobila posao Tuđmanove tajnice. Kao osoba od povjerenja vodila je njegovu arhivu. Svjedok je raketiranja Banskih dvora od strane avijacije JNA( 07. 10. 1991.). Bila je i zamjenica Mire Kovača, ministra vanjskih poslova (2016.), a sada je državna tajnica u istom ministarstvu. Na izričit zatijev Kolinde Grabar-Kitarović bila je član delegacije prilikom nedavne posjete ruskom predsjedniku V. Putinu.

Njen suprug Vinko Logarušić (1946.-1997.) ostao je u Clevelandu, ali kao zatvorenik, osuđen 1982. godine na 20 godina strogog zatvora zbog odgovornosti za dva ubojstva i nekoliko pokušaja ubojstva. Bio je sklon terorizmu (pripadao emigrantskoj organizaciji ''Hrvatski narodni odpor- luburićevci'') kao metodi u borbi za hrvatsku neovisnost. Zbog bolesti dobio je uvjetni otpust 1994. godine. U ime hrvatske vlade garanciju za njega je potpisao njen potpredsjednik Vladimir Šeks.Tri godine kasnije je umro, a pokopan je u Aleji branitelja na Mirogoju.

Zdravka  je  zbog  aktivnosti svoga supruga i njegovih istomišljenika bila višestruko informativno ispitivana od strane pripadnika FBI-a. Takovi razgovori, barem praksa pokazuje, završavaju vrbovanjem.        

Njen dolazak u Tuđmanovu radnu blizinu procjenjujem kao kombinatorno osmišljenu akciju američke obavještajne službe. Uvijek je na izvoru kapitalnih informacija.                                                

Kako i zašto je skončao život Z. Bušić ''Taik''                                                     

Nakon izlaska na slobodu 2008. godine Z. Bušić se priključio supruzi u Hrvatskoj. Politički se aktivirao u HSP dr. Ante Starčević. U kolovozu 2011. godine povukao se iz politike nezadovoljan zbog ''premalog pravca kretanja hrvatske politike udesno''. Zahvaćen apatijom  izjavio je: ''Probuđeni su spavači svih domaćih i inozemnih agentura...''. Na što je zapravo mislio? Objašnjenje možda na kraju ovog uratka.

U rujnu 2013. godine u svojoj obiteljskoj kući izvršio je samoubojstvo pucajući u glavu revolverom za kojeg nije imao oružni list.

Ostavio je dva oproštajna pisma u kojima možda nije sve rekao. Naime, postoji za mene donekle prihvatljiva teza, da je sam sebi presudio nakon što je shvatio - saznao detalje o povezanosti njegove supruge i sestre sa američkom obavještajnom službom . Bio je siguran, da nisu radile protiv njega, ali nije zaboravio ‘’zlo’’, koje mu je ta služba učinila.

Navedena teza je oboriva samo ako je Julienne i Zdravka javno, argumentirano opovrgnu.

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Pročitano 387 puta Posljednja izmjena dana: 16. Siječanj, 2018.

Napiši komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas