Dr. fra Luka Marković: Diletantima se ne može prepustiti sudbina ostatka ostataka Posavine

Objavljeno u rubrici Posavina Autor:  e-Posavina 10. Svibanj, 2018. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma 0
Ocijeni sadržaj
(26 glasova)

Neki od čitatelja eseja „Dolazi li nam preko HDZ-a komunizam na velika vrata?“ zaboravljaju da sam već 2013. u redovnoj kolumni u Katoličkom tjedniku (Quo vadis, Posavino?), koju je prenio portal E-POSAVINA, upozorio oštro na opasnost potpunog nestanka Hrvata u Posavini, ukoliko  Posavci budu šutjeli.

U to vrijeme dolazili su vrlo agresivni prijedlozi od strane Bošnjaka da se dokinu županije u Federaciji. A dokidanje županija je najbolji put svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu u Bosni i Hercegovini, na kraju i njihovo istrijebljenje. Tražio sam jače uključivanje hrvatskih političara iz Posavine i Srednje Bosne u razgovore glede rješavanja hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini. Upozorio sam na to kako poltronsko klimanje glavom vrhuški HDZ-a ne koristi.

Ako se radi o dobrobiti čitavog hrvatskog naroda onda ga ne mogu rješavati samo političari iz jednog dijela Bosne i Hercegovine. Kad se radi o takvim stvarima moraju biti uključeni svi, i to oni najsposobniji i najpošteniji.

Zašto sam ovih dana napisao još oštriji osvrt na ponašanje političara u Posavskoj županiji? Zato što sam se nakon 37 godina vratio u rodni kraj, pa sada imam bolji pregled situacije. Zato što je proces iseljavanja uzeo zastrašujuće razmjere.

Zato što su lokalne političke neznalice zauzete sobom i svojim interesima, pa me podsjećaju na one iz doba komunizma kad se na odluke Centralnog komiteta samo klimalo potvrdno glavom. Zato što nije gotovo ništa učinjeno da se ljudima omogući pristojan posao. Zato što Hrvati iz Hrvatske otvaraju tvornice u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje uopće nema Hrvata.

Netko bi trebao dati odgovor i na logično pitanje koje slijedi iz toga: Zašto? Zašto je stanje takvo kakvo jest? Katastrofalno. Zato što tamo gdje vlada strah od politike nema iskrenog dijaloga, pa niti napretka na ekonomskom području. Dosta nam je straha i jednoumlja. Demokracija je vladavina naroda, a ne nekolicine odabranih. I tko zna na koji način?

Zadnjih dvadesetak godina vodi se diskusija oko pitanja izdaje ili prodaje Posavine. Ono što u toj diskusiji zabrinjava jest to da do izražaja dolazi samo određena, opravdana ogorčenost, ali ne i razmišljanje o tome što bi se moglo učiniti da se spasi ono što se još uvijek spasiti može.

Nema nikakvih ozbiljnih inicijativa da se političkim putem zadrži spašeni dio Posavine i vrati, barem djelomično, oteto. Na drugoj strani još više zabrinjava slijepa politika određenih nedoraslih hadezeovskih funkcionerčića u Posavskoj županiji koji su toliko zaokupljeni vlastitim interesima da ne vide kako bi na Posavinu mogla ubrzo uslijediti druga opasna ofanziva. Ta ofanziva, ovaj puta vrlo perfidno smišljena i organizirana, bez oružja, neće uslijediti od Srba. Oni su narod koji u Europi najbrže izumire.

Ono što nazivaju Republikom Srpskom i samo je ugroženo zbog vrlo lošeg priraštaja. Danas u Bosni i Hercegovini živi puno manje stanovnika srpske nacionalnosti nego prije rata, iako je dobar dio Srba iz Hrvatske u nju doselio.

Manje ih je, jer je veliki dio onih Srba koji imaju novac pobjegao u Srbiju, i to iz straha od moguće, buduće bošnjačke osvete za tolike pobijene nevine Bošnjake. U Republici Srpskoj se zatvaraju masovno škole. Mnogi krajevi, pogotovo oni u koje se nisu vratili protjerani Hrvati, su opustjeli. Srbi jesu politički „bolestan“ narod, ali i tom ludilu će vjerojatno ubrzo doći kraj, kad shvate da bez suradnje s Hrvatima ne mogu opstati. Nikomu poštenom ne može odgovarati građanska država u kojoj bi samo jedan narod zbog svoje brojčanosti dominirao. O tome sam pisao u nekoliko eseja.

Raduje me da se u jednom intervju za Večernji list kardinal Vinko Puljić pozvao na moje razmišljanje o tom problemu. Utoliko je za očekivati, unatoč Dodikovoj primitivnoj aroganciji, da će jednog dana morati potražiti suradnju s Hrvatima, a ne samo s Draganom Čovićem. Na koncu izjave Vučića u zadnje vrijeme idu u tom pravcu. Da su Srbi mogli parirati Albancima priraštajem ne bi izgubili Kosovo. Vučićeve izjave o suradnji Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini treba vjerojatno shvatiti  i u tom kontekstu. A to znači da bi se u nekim novim pregovorima o preuređenju Daytona, a do njega će morati doći ukoliko Bosna i Hercegovina želi opstati, moglo dogoditi da se Hrvatima u Posavini vrate neka oteta područja u zamjenu za Drvar ili Bosansko Grahovo.

Upravo me zbog toga i zbunjuje kontinuirana jalova galama pojedinih Posavaca iz onih krajeva koji su porobljeni. Umjesto dugotrajne, iscrpljujuće gorčine i traženja krivaca za pad dijelova Posavine, treba pozitivno razmišljati o tome što bi se u pogodnom  političkom trenutku moglo učiniti za Posavinu.

Zasigurno bi se sa Srbima moglo jednog dana pregovarati o povratku Bosanskog Šamca, dijelova Bosanskog Broda i Dervente. A u trenutku dokidanja distrikta Brčko, jer niti on ne može vječito postojati, treba razmišljati o pripajanja Posavskoj županiji i onog velikog djela koji pripada Hrvatima. U tom slučaju bi Srbi mogli imati unutar Posavske županije vlastitu općinu. Tada bi za Hrvate Posavine bio prihvatljiv hrvatski entitet diskontinuiteta, koji bi povezivao županije s hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini. A to će se jednog dana morati dogoditi. U suprotnom Hrvata izvan Hercegovine za nekoliko desetaka godina, ukoliko se nastavi ovaj proces iseljavanja iz Posavine i Srednje Bosne, neće biti.

Na koncu koji je to narod u multietničkoj državi opstao bez svog teritorijalnog prostora? U suprotnom dogodit će se to da će Bošnjaci u dalekom vremenu biti većina i u Republici Srpskoj, ali i u Posavskoj županiji, kad izvrše „agresivno“ naseljavanje. A ono je moguće. Arapi i Turska, iako im većina naroda živi u vrlo bijednim uvjetima, bi bili spremni ponuditi velike novce Bošnjacima za otkupljivanje zemlje. Jer njima je širenje islama važnije od ekonomskog blagostanja vlastitog naroda.

Zar nismo i mi kršćani proživljavali to ludilo prije nekoliko stoljeća? Prije nekoliko dana reče mi jedan kolega kako je Ejup Granić prije podosta vremena na jednom skupu u Srebreniku govorio o potrebi kupovanja zemlje od Brčkog do Orašja. Ta ideja je doista i ostvariva. Već sada je dobar dio hrvatskih sela opustošen zahvaljujući lošoj gospodarskoj politici u Posavskoj županiji. Istina, treba biti objektivan, i reći da uzrok za to leži i u nemogućnosti da se zadrži dosadašnje stanje u kojem je seljak živio na imanju od tri do četiri jutra. Iseljavanju ruralnog stanovništva je normalan proces uzrokovan industrijalizacijom. Istina, nastali problem uzrokovan time se dobrim dijelom nije mogao riješiti, ali djelomično i nije željelo.

Da su političari u Posavskoj županiji određene ponude o gradnji tvornica prihvatili umjesto da pitaju što oni dobivaju od toga, nešto bi od te industrije danas bilo u Orašju i Odžaku. Da je ta mnogo hvaljena udruga „Prsten“ izgradila nekoliko respektabilnih tvornica u Županiji posavskoj, dobar dio ljudi je mogao ostati u vlastitim selima.

Ali kod nas Hrvata mnoge stvari služe za promicanje vlastitog imidža, nešto poput kontinuirane priče nekih klerika o povratku u Republiku Srpsku, kojega, nažalost, neće biti.

U Bosni i Hercegovini će ga možda biti samo tamo gdje Hrvat bude svoj na svome, gdje bude siguran da ga Srbin još jedanput neće tjerati s ognjišta ili, ne daj Bože, da ga u nekoj bliskoj budućnosti Bošnjak neće prisiljavati na plaćanje posebnog porez zbog šerijatskog zakona. O tome se ne treba bojati govoriti međunarodnoj zajednici.

Zanimljivo je da upravo gospodin Čović u zadnje vrijeme izbjegava priču o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici diskontinuiteta. Ako se boji, onda nije političar od formata. Ako se iza toga kriju neke druge misli, onda se nama Posavcima ne piše dobro.

Mogla bi nam se dogoditi da nas zaborave i Čović i Raguž i Cvitanović, jer njihove su misli često okrenute u drugom pravcu od naših interesa.

Ukoliko i dođe do ostvarenja njihovih prikrivenih želja, onda se Posavini ne piše dobro. A jednog dana bi se mogla dogoditi tiha okupacija o kojoj govorim na početku teksta. Dokidanje Posavske županije, o čemu Bošnjaci već dugo vremena sanjaju, znači kraj Hrvata u Posavini. Etnička struktura bi se zbog iseljavanja Hrvata i naseljavanja Bošnjaka brzo promijenila. Uostalom u Brčkom je prije Drugog svjetskog rata bilo više Hrvata nego Bošnjaka. Ali naseljavanjem promijenili su Bošnjaci etničku strukturu. A Hrvatska je pusta i jedva čeka nove Hrvate, iako se u politici govori o drugim namjerama.

Sjećam se dobro jednog događaja iz 1993. godine kad me jedan liječnik vozio iz jednog hrvatskog gradića u Zagreb. Kao slučajno on ide u Zagreb, pa se ponudio mom prijatelju da me poveze. Uz put nudi mi čovjek, ako treba, i tisuću hektara zemlje za moje. Kaže, čemu ta panika oko preseljavanja. Pomislim da se radi o nekom psihopati. Odakle njemu tolika zemlja? Ali kad mi počinje govoriti da se nije dobro družiti s Draženom Budišom, jer on ne radi u interesu Hrvatske, počinjem se pitati odakle zna da sam u kontaktu s tim časnim čovjekom. Nazovem kolegu poslije i pitam tko je taj čovjek. A on mi pojašnjava da je član udruge koja se brine oko smještaja doseljenih Hrvata, koju predvodi pokojni biskup Kokša. U istom trenutku shvatim da čovjek nije neka hvalisava naivčina i da me nije slučajno vozio tih tridesetak kilometara do Zagreba. Pitam se zašto je izabrao baš mene. Možda zato što sam u to vrijeme sam imao često kontakte s Ruprechtom Polenzom, kasnijim sekretarom najjače njemačke stranke CDU, koji je te godine bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku u njemačkom Bundestagu (Parlamentu). 

Zar nas Posavce ne može opametiti i činjenica da je UNPROFOR bio sudionikom zločinačkog pothvatu, pazeći da se Orašju za vrijeme zadnje srpske ofanzive 1995. ne prebaci niti metak. Čime su se ljudi trebali braniti? Što bi bilo s civilima da su četnici osvojili Orašje? Grozno. Unprofor pomaže Srbima napadati nenaoružano hrvatsko stanovništvo. I hrvatska politika pristaje na to. Slučajno sretnem 1996. u Njemačkoj momka iz mješovitog braka iz Prijedora koji je pod prisilom sudjelovao na srpskoj strani u toj ofanzivi.

Priča mi kako im je rečeno da samo trebaju umarširati u Orašku enklavu. Ali zahvaljujući ponekim čestitim Hrvatima iz Slavonije nije Orašje ostalo bez municije, pa su Srbi, kako momak reče, uz ogromne gubitke doživjeli rasulo. Očito je da su imali određeno vrijeme pred Dayton za zauzimanje Orašja.

Pitam se kako mogu tadašnji heroji Orašja gledati danas da ih politički diletanti vode u propast, najvjerojatnije, prema nekom scenariju, u Tuzlanski kanton.

O svemu bi Posavci trebali dobro razmisliti. I o tome zašto su se gotovo svi Bošnjaci vratili u Odžak, a Hrvati u vrlo malom broju.

Krajnje je vrijeme da se izaberu sposobni i čestiti političari, svejedno u kojoj stranci, koji bi se mogli, uz pomoć drugih čimbenika, boriti za spas Posavine, koji će ozbiljno promišljati o očuvanju onog što je u Posavini ostalo i vraćanju onog otetog što se eventualno politički može vratiti.

Diletantima se ne može prepustiti sudbina ostatka ostataka Posavine. Kukanje kako smo prodani od strane Tuđmana ne koristi.

Siguran sam u to da će Srbi vrlo brzo biti prisiljeni osloboditi se političke megalomanije i sjesti za stol s Hrvatima oko Posavine. I Hrvati Posavine trebaju biti spremni za to, imati svoj koncept rješenja problema.

Mi od Plehana ne smijemo i ne možemo odustati.

Što će Srbima ti dijelovi koji zjape prazni, kad koridora ionako više nema. Brčko u kojem su Bošnjaci ponovno respektabilna većina ga je poništio. A nekim novim ratom Srbi mogu samo izgubiti. A ne vjerujem niti u početak rata s bošnjačke strane. Jer dobro znaju da Hrvatska i Srbija neće sve mirno promatrati. A njima dragi i u Europi omraženi Erdogan je daleko.

Opasnost istina postoji, i to više od kaosa koji bi mogli prouzročiti pojedini.

Ali tko zna? Bosna je, kako reče  Ivo Andrić, zemlja čudnih ljudi. I doista se radi o čudnim ljudima, ljudima koji se za dobro svojih naroda nisu sposobni dogovoriti. Jedni su već izgubili vid gledajući u pravcu Istanbula, drugi Beograda, a treći Zagreba. A tu su i oni četvrti koji vjeruju da bi Josip Broz mogao uskrsnuti.

E ti su najgori jer podgrijavaju vatru, ne shvaćajući da ta njihova iluzija može imati dalekosežne posljedice po sve narode u Bosni i Hercegovini.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Pročitano 752 puta Posljednja izmjena dana: 11. Svibanj, 2018.

Napiši komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas