Think Different
Glas slobodne Posavine!

Emigrantski novinar i britanski špijun (?), koji se borio za samostalnu Hrvatsku

Jakša Kušan (1931. – 2019.)

0 66

Vlada RH je u srijedu (31. srpanj 2019.) objavila in memoriam preminulom novinaru i publicisti Jakši Kušanu, između ostalog naglasivši, da je on jedan od najzaslužnijih hrvatskih političkih emigranata, domoljuba koji je djelovanjem na očuvanju hrvatske nacionalne svijesti dao izuzetan doprinos borbi za uspostavu demokratske Hrvatske.

Spominje ga se kao pokretača i urednika londonske “Nove Hrvatske”, najvažnijeg hrvatskoga emigrantskog glasila uz Nikolićevu “Hrvatsku Reviju”.

Za samo glasilo “Nova Hrvatska” se kaže, da je više od tri desetljeća kritičkim osvrtima zagovarala i branila pravo Hrvatske na neovisnost, te pridonijela očuvanju hrvatske nacionalne svijesti u inozemstvu i time dala velik obol osamostaljenju Hrvatske početkom 1990-ih.

Ovom saopćenju treba dodati i još neke Kušanove biografske podatke, kako bi se mogao bolje razumjeti njegov slučaj.
Rođen je u Zagrebu, gdje  je završio klasičnu gimnaziju. Pravo je studirao u Zagrebu i Beogradu, a međunarodne odnose na London School of Economics.

Kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu bio je česti posjetilac čitaonice British Councila pri Generalnom konzulatu V. Britanije.

Također je pripadao ilegalnoj studentskoj organizaciji pod nazivom „Hrvatski pokret otpora“ koja se svojim programom zalagala za stvaranje „samostalne Hrvatske“. Neposredno prije hapšenja grupe, J. Kušan je u svibnju 1955. godine napustio Hrvatsku i kao privremeno boravište izabrao Rim.

Njegov brat Petar, također član ilegalne organizacije osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

J. Kušan se u Rimu zbližio sa msgr. Pavlom Jesihom (pripadao vrhu HSS-a u emigraciji) koji mu je preko svojih obavještajnih veza pomogao oko dobivanja političkog azila u V. Britaniji. Navedeno statusno pitanje riješio je vrlo brzo, čekajući svega šest mjeseci.

U Londonu je djelovao sve do kraja 1990. godine. Ostvarenjem samostalne Hrvatske počeo je nesmetano dolaziti u domovinu i nedvojbeno je otklanjao svaku pomisao, da bi novonastala država trebala imati bilo kakove poveznice sa stvaranjem NDH 1941. godine. Sam J. Kušan je za sebe govorio, da je uvijek bio antikomunist i politički emigrant socijaldemokratskog tipa.

Sukob J. Kušan – F. Tuđman

Osobno sam iznenađen publicitetom koji je Kušanu saopćenjem hrvatske vlade iskazan, budući je opće poznato, da je od strane dr. F. Tuđmana kao predsjednika RH bio praktično marginaliziran. Objašnjenje za takav Tuđmanov odnos, a koje dopire do mojih ušiju, nije mi prihvatljivo, a radi se o tome, da je Tuđman prihvatio arhivske materijale jugoslavenske tajne službe prema kojima je J. Kušan utvrđeni agent britanske tajne službe. Takav Tuđmanov stav nužno izaziva novo pitanje. Kako to, da je u svoju blizinu pak olako pripustio niz drugih stranih špijuna: H. Šarinića, A. Gotovinu, B. Salaja i dr.?
Dolaskom na vlast “šesteročlane koalicije” na čelu s I. Račanom, Kušan je donekle rehabilitiran na način, da je imenovan za predsjednika Matice hrvatskih iseljenika.

U konačnici J. Kušan ne ostaje “dužan” Tuđmanu. U dnevnom listu “Slobodna Dalmacija” (23. 06. 2000.) objavljen je razgovor novinara Tihomira Dujmovića sa J. Kušanom o životu u emigraciji.

Na pitanje: “Jeste li ikada razmišljali o činjenici da je u emigraciji od svih hrvatskih političara prvi osvanuo baš Franjo Tuđman, koji je kako vidimo, dobio putovnicu od policije legalno u travnju 1987. godine, dakle nekoliko godina prije M. Veselice, V. Gotovca i D. Budiše?”, J. Kušan je rekao, da “odgovor na to pitanje kriju Udbini dosjei”. Kušan je očito aludirao na mogućnost, da je Tuđman tada vjerovatno postao doušnik jugoslavenske tajne službe.

I u nekim drugim medijskim istupima J. Kušan je gradio sliku o Tuđmanu kao “prodanoj duši”. Isticao je njegovu privilegiranost kao zatvorenika i pritom nije griješio.

Novinar D. Hudelist u knjizi “Tuđman” (2004.) kaže: “U istražnom zatvoru, u Petrinjskoj 18, 1972. godine imao je privilegiran status. Mogao je raditi što hoće. I pisati dnevnik, i svakodnevno čitati najsvježije novine, i dorađivati svoju doktorsku disertaciju o slomu monarhističke Jugoslavije, i štošta drugo. Ćelija u kojoj se nalazio bila je relativno prostrana veličine 9 puta 3 metra… Hrana mu se dovozila iz Ankičine domaće kuhinje… Knjige je mogao čitati po izboru”.

Prema Hudelistu, Tuđman je i u KPD Lepoglava 1982. godine, gdje proveo trinaest mjeseci imao gotovo identičan status.

Ali Kušan nastavlja s žestokim napadima na Tuđmana upirući na način i kriterije, kojima se rukovodio u građenju nove vlasti.

U svojoj knjizi “Bitka za novu Hrvatsku” (2000.)  kaže: “Pokazalo se već na samom početku da i pojedinci s najslabijim političkim svjedodžbama iz emigracije odjednom postaju zanimljivi glavnim čimbenicima u domovini. Na vidjelo su vrlo brzo izbili posebni kriteriji i novi interesi. Poraženo i raspršeno društvo ekstremista u emigraciji “najvećih” i “najdržavotvornijih” Hrvata, raznih “otporaša” i tzv. “republikanaca”, uskrsnulo je neočekivano u Hrvatskoj. Čak i po cijenu lošeg glasa koji je te elemente pratio u inozemstvu, nova hrvatska vlast dala im je ne samo svoj prešutni blagoslov nego i vrlo odgovorne državne položaje, osobito u vojsci. To se nije dogodilo ni slučajno ni preko noći… Za takvu politiku prema emigraciji nije plaćena mala cijena. To što su, uz vrlo rijetke iznimke, iz emigracije prigrljeni upravo pojedinci najslabijeg političkog ugleda, dala je odmah negativan signal mnogim stranim državama s brojnim hrvatskim doseljenicima i radnicima. Te su države dobro znale tko je tko u hrvatskoj emigraciji, i nisu mogle vjerovati da se jedna mlada država, željna priznanja i strane pomoći, upušta u otvorene političke veze sa sumnjivim osobama, osobama kojima su sudili strani sudovi, ili da s najviših mjesta dolaze intervencije s ciljem da se iz stranih zatvora izvuku već osuđeni pojedinci…”

Iako je Kušanova percepcija o Tuđmanovoj putovnici i privilegiranosti u toku izdržavanja kazne potpuno ispravna, postoje objašnjenja, zašto je tako bilo, ali o tome drugom prilikom.

Zaključak oko Tuđmanove moguće doušničke uloge u korist hrvatskog dijela tajne službe je slijedeći.

Iz kruga Mustačevih i Perkovićevih najbližih suradnika mi je decidirano kazano: “F. Tuđman nije bio doušnik. S njim je u raznim fazama operativne obrade obavljeno nekoliko informativnih-obavjesnih razgovora i svaki put je naglasio, da takovu vrst komunikacije ne odbija, ali da mu pozicija doušnika nikako nije prihvatljiva. To u praksi znači: mogu pričati o sebi, ali o drugima nikako”.

U nastavku priče, moji izvori su dodali i još jedan interesantan detalj za koji kažu, da ga u sadašnjoj formi i obimu Tuđmanovog dosje, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu sigurno nema. Naime, nakon dolaska F. Tuđmana na vlast njegov dosje je “pročešljan”.

Poznato je, da je Tuđmanov stan bio temeljito ozvučen (prislušne akcije kodnih naziva “Soča-1” i “Soča-2”.) rezultat čega su bila i saznanja koja su duboko zadirala i u privatni, intimni dio života Tuđmanovih. Registrirani su momenti, koji su mogli biti iskorišteni kao kompromitirajući materijal u smislu Tuđmanovog vrbovanja. Ali takav ofanzivni pristup nosi i veliku dozu rizika. U slučaju Tuđmanove čvrstoće, da ne podlegne ucjeni, bili bi ugroženi izvori, a koji su unutar tajne službe vrednovani kao “zlatne koke”.

J. Kušan – britanski špijun?

A što se tiče Kušanovog špijunskog angažmana za vrijeme dugogodišnjeg boravka u emigraciji ne mali je broj onih koji su ga vezali načelno ili najdirektnije uz britansku tajnu službu.

Bruno Bušić, jedan od viđenijih političkih emigranata, ubijen 1978. godine u Parizu pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima naziva Jakšu Kušana (alias Jakov Mlady), urednika “Nove Hrvatske” “londonskim lešinarom i stranim plaćenikom”.

Značajno mjesto zaslužuje i izjava Zlatka Markusa (alias Joža Brezarić), također poznatog hrvatskog političkog emigranta objavljena u “Hrvatskom listu” (3/1979) kojom on neke svoje emigrantske sudrugove, primjerice Jakšu Kušana, Bogdana Radicu, Ernesta Bauera i Ivana Jelića naziva “šakalima i lešinarima, agentima stranih obavještajnih službi, koji su se izvukli iz hrvatske krvi na Bleiburgu i pošto su sami sebe nadživjeli mjesto im je u povijesti”.

Njemački novinar Hans Peter Rullmann, koji je kao špijun BND-a protjeran iz Jugoslavije (1975.), a inače je slovio za odličnog poznavaoca stanja i odnosa u redovima hrvatske političke emigracije, odmah nakon Kušanove smrti je rekao: “List ‘Nova Hrvatska’ nije bila avangarda hrvatske emigracije. Nikada. Nipošto.
Kušan i ‘Nova hrvatska’ zatirali su svaku državotvornu ideju i kao takvi vjerno služili svojim gazdama do zadnjeg dana. Ljigavac je bio i ostao, kao i današnja “hrvatska” vladajuća klika”.

Tomislav Mičić, studentski aktivista u vrijeme “hrvatskog proljeća”, a zatim značajni hrvatski politički emigrant, u svojoj knjizi sjećanja “U potrazi za Hrvatskom” (2019.) kaže, da se nije slagao s Kušanovim političkim pogledima i usput ga označio kao “istraživača” za potrebe britanske obavještajne službe.

Inače u redovima emigracije posebno one ekstremne J. Kušan je slovio kao osoba sa najjačim vezama u sigurnosnim organima V. Britanije, a kružila je i priča da ga se treba čuvati kao “policijskog čovjeka” jer kada se on s nekim posvađa, toga progoni uz pomoć engleske policije i to vrlo “gadno”.

Prema Kušanovom osobnom mišljenju insinuacije o njegovim navodnim vezama sa stranim obavještajnim službama pojavljivale su se najviše “u beogradskom tisku i u listovima malobrojne ekstremne hrvatske emigracije”.

Određenim krugovima u emigraciji, koji su bili skloni nasilnim akcijama, J. Kušan je bio neprihvatljiv kao “mjereni”, pa su ga optuživali da je agent jugoslavenske službe sigurnosti.

Iako je urednički štab “Nove Hrvatske” na čelu s J. Kušanom često isticao novinsku “nezavisnost” tog lista više je vjerovatno, da ga je “novčanim inekcijama” financirala “nevidljiva pozadina”, a što bi u ovom slučaju bila britanska tajna služba.

Povjesničar Wollfy Krašić, jedan je od onih, koji ukupnu Kušanovu političko-propagandnu aktivnost ocjenjuje pozitivno. U svojoj knjizi “Hrvatski pokret otpora/Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.” (2019.) uzdiže Jakšu Kušana kao jednog od najvažnijih i najumniji lidera hrvatske političke emigracije, čovjek s vizionarskim pogledima.

Autor: Denis Dorić-Den, nezavisni istraživač

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više