Think Different
Glas slobodne Posavine!

Darko Kaciga: ‘Herceg-Bosna’ je osuđeno ratno zlo

Treba se odreći Herceg-Bosne i Republike Srpske

0 116

U knjizi ‘Suočavanje’ dubrovački polemičar Darko Kaciga kritički piše o fašističkom naslijeđu koje opterećuje Hrvatsku.

Da je polemika još živa i atraktivna publicistička forma najbolji je dokaz knjiga Dubrovčanina Darka Kacige. U knjizi u kojoj se autor, kako sam kaže, suočava s “osobnim, nacionalnim i vjerskim demonima” oštro se polemizira s nosiocima anahronih ideja, a Kacigina je osnovna poruka neophodnost suočavanja s ustaštvom i kleroustaštvom.

Kao imperativ u svojoj knjizi Kaciga postavlja neophodnost sučeljavanja savremenog hrvatskog društva s negativnom prošlošću, uz poziv da se taj odnos gradi na priznavanju kakvo je provela Njemačka u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.

Kaciga kao najvećeg generatora obnove ustaštva u hrvatskom društvu vidi Crkvu i bespoštedno piše i razobličava njeno negativno djelovanje.

Svoje polemičke tekstove objedinio je u knjizi Suočavanje – prolegomena za dubrovačku Hrvatsku.

O čemu je riječ u Suočavanju, odnosno sa čime se to naša društva danas neophodno moraju suočiti?

Knjiga je izbor mojih tekstova objavljivanih u ovom mileniju do konca 2016. u raznim štampanim i elektronskim medijima, a najviše u Glasu Grada, lokalnom dubrovačkom fenomenu, tjedniku koji kontinuirano izlazi svakoga petka gotovo već 15 godina i besplatno se distribuira po Dubrovniku i okolici u tiraži od fantastičnih 10.000 primjeraka, a koncipiran je tako da udarne, prve stranice pripadaju njegovom veličanstvu čitaocu, njegovim pismima, komentarima, mišljenjima, pa sam ja tu jedinstvenu priliku maksimalno koristio. Specifičnost je ove knjige što u njoj dominiraju polemike, a iznesene su u integralnom obliku: moji tekstovi idu u slogu knjige, a tekstovi mojih oponenata su preslikani. Većina ovih polemika, pogotovo onih maratonskih od po deset i više nastavaka, ne bi bila moguća bez Glasa Grada.

Knjigu sam nazvao Suočavanje (podnaslov je Prolegomena za dubrovačku Hrvatsku) jer ona sadrži proces moga suočavanja s osobnim, nacionalnim i vjerskim demonima. Meni, odnosno nama Hrvatima je suočiti se s ustaštvom, odnosno, kako se ja volim preciznije izraziti, kleroustaštvom. Onako kako se Njemačka suočila s nacizmom. Veliki Willy Brandt kleknuo je prije, nemojte me uzeti za broj, 42 godine u Varšavskom getu, a dubrovački građanski autsajder Darko Kaciga u Glušcima 2015. pred spomenikom žrtvama neshvatljivog zločina koji su ustaše i nacisti tamo učinili tačno mjesec dana prije Dakse, poprišta okrutne osvetničke odmazde pobjedničke partizanske vojske. O Daksi i golubovi po Stradunu guguću, a o Glušcima, pravoslavnom selu kraj Metkovića, jedva da i danas, nakon što je 2015. vođena žestoka polemika u Glasu Grada, u okviru koje je i objavljena fotografija koju sam prenio na naslovnicu knjige, itko u našoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji išta zna, a o ostatku Hrvatske da i ne govorimo. Brandtovim putem nastavio je Helmut Schmidt, pa imenjak mu Kohl, pa sada velika, najveća frau Angela Merkel.

Velika njemačka nacija smogla je snage suočiti se s neoprostivim zlom koje je u njezino ime počinjeno. Učinila je to tako temeljito da se od donedavno najomraženije nacije preobratila u uzor, odnosno utočište u koje su uprte oči demokratskog svijeta. A Amerika, koja je to bila prije 70-ak godina, kao da danas postaje ono što je onda bila Njemačka, a pod Trumpovim nosom kao da probijaju crni brčići. Nama Hrvatima i vama Bosancima i njima Srbima treba istrčati taj njemački maraton, koji je Brandt počeo. Uzmimo optimistički da sam za sve nas ja zauzeo startnu poziciju 2015. u Glušcima, a da ću ovom knjigom i njezinim predstavljanjem diljem Jugo… pardon: regije početi tu dugoprugašku utrku.

Koliko je danas hrvatsko društvo u stanju suprotstaviti se “bujanju” ustaštva?

Najveća zapreka tome je crkva, koja sebe voli zvati Crkvom u Hrvata, čime se ona ne samo nominalno nego i suštinski nacionalizira, odnosno autokefalizira, poput bratske joj, ma koliko da su posvađane, Srpske pravoslavne crkve. Ta Crkva u Hrvata je glavni generator ustaštva, koje je specifično u odnosu na ostale oblike fašizma, odnosno nacizma upravo po toj izraženoj klerokomponenti, pa ja umjesto tuđica fašizam, klerofašizam volim rabiti našu domaću složenicu kleroustaštvo. Pretpostavka za efikasno suprotstavljanje, kako kažete, bujanju ustaštva jest izbacivanje crkve iz proračuna, vrtića, škola, vojske, javne televizije… Jednom riječju, vraćanje na sasvim pristojne pozicije na kojima je bila u socijalističkoj Jugoslaviji.

Zašto, po Vašem mišljenju, u Dalmaciji i Dubrovniku, koji su u Drugom svjetskom ratu bili izrazito antifašistički, danas vidimo da raste popularnost ustaških ideja?

Uglavnom sam Vam odgovorio na ovo pitanje kroz odgovor na prethodno. Nakon zagrebačke promocije ove knjige uručena mi je programatska knjiga Nova hrvatska paradigma Davora I. Stiera, vodećeg hadezeovog disidenta, odnosno oponenta vladajućem Plenkoviću. U svom opširnijem osvrtu, dakako, u Glasu Grada, u kojem sam mu suprotstavio svoj svjetonazor, odnosno svoju knjigu došao sam, između ostalog, do zaključka da su Franjo Tuđman i njegov HDZ kroz njihovu, kako je Stier naziva, državotvornu paradigmu hrvatske nacionalne pomirbe, a koja je stupila na mjesto potpuno istrošene paradigme jugoslavenskog bratstva i jedinstva, stvarno proveli kleroustašku kontrarevoluciju više-manje fantomskoj socijalističkoj revoluciji, koje su se komunisti dosjetili da su je kroz rat proveli kako bi opravdali monopol vlasti koji su prigrabili.

Glasno ste kritikovali postojanje tzv. Herceg-Bosne, za koju ste na jednom mjestu rekli da je “čisto zlo”. Koliko je Herceg-Bosna kao ideja štetna za Hrvatsku, Hrvate, ako hoćete, i opstojnost Bosne i Hercegovine i mir na ovim prostorima?

Politički i vojni čelnici Herceg-Bosne, dakle, u biti Herceg-Bosna kao takva, pravomoćno je od jedinoga nadležnog suda osuđeno ratno (i poratno) zlo. Da se biologija nije fatalno umiješala, prvookrivljeni i prvoosuđeni u tom postupku bili bi Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban. Ova prva dvojica bi kao prvo- i drugooptuženi bili osuđeni i u postupku koji se nastavio voditi protiv hrvatskih generala jer je ta optužnica pisana prvenstveno protiv zločeste politike, a ne eventualnih vojničkih nestašluka. Herceg-Bosna je u svakom smislu štetna za Hrvatsku. Najviše zato što ju je uvela u najidiotskiji od svih ratova koji su se ovdje nedavno vodili: u jeku srpske agresije zaratiti s jedinim mogućim saveznikom – Muslimanima! (ne volim trošiti termin “Bošnjak” u ovom okljaštrenom jednokonfesionalnom smislu). I ishoditi za to blagoslov Velikoga Vođe – generala i doktora povijesti! Trajni mir na ovim prostorima treba početi graditi tako da se Hrvatska bez fige u džepu odrekne Herceg-Bosne, a Srbija Republike Srpske, tako da međugorski tenisači, odnosno trebinjski košarkaši ponosno brane dres svoje bosanskohercegovačke reprezentacije, da nogometna reprezentacija BiH ima podjednako muslimanskih i nemuslimanskih imena, da se u Ljubuškom, Visokom i Bileći navija za BiH, pa i kad igra protiv Hrvatske, odnosno Srbije, odnosno Turske.

Tvrdite da je jedna od najvećih historijskih i političkih grešaka na ovim prostorima bilo nepriznavanje bosanske nacije. Možete li nam objasniti šta pod tim mislite?

Pišući, dakle, razmišljajući (jer izgleda da se mogu prisiliti misliti tek kad pišem), došao sam do zaključka da je najveća Titova i ZAVNOBIH-ova, AVNOJ-eva greška i rak-rana koja je Jugoslaviju razorila bila – nepriznavanje Bosanske  (zamolite lektora da u ovom kontekstu zažmiri) nacije. Da je umjesto onih “ni, ni, ni”, odnosno “i, i, i” još u Mrkonjić Gradu 1943. bilo bosanskih m… da reknu: “Z…, drugovi, ali ako su 300.000 kršnih Crnogoraca nacija (a onih drugih 300.000 se deklariraju kao Srbi), ako su posebna nacija i onaj milijunčić dojučerašnjih Južnih Srba, odnosno Zapadnih Bugara, onda smo to, da ga j…, i nas tri milijuna Bosanaca i Hercegovaca.” I da je to tako odlučeno 1943., do 1990-ih u BiH bi živjelo barem 80 posto etničkih Bosanaca, a to bi, po meni, značilo da rata na ovim prostorima ne bi bilo. Kako su to bosanski muslimani, odnosno Muslimani odjednom, preko noći svi postali Bošnjaci, a to nisu postali i, recimo, g. Željko Komšić ili Radomir Lazić ili Branko Đurić.

U ovom smislu, smislu afirmacije bosanske nacije, smatram izuzetno važnim i divljenja vrijednim političko djelo g. Željka Komšića, koji već tri puta uspijeva sasvim zakonito izigrati dejtonski Ustav, iskoristiti svoje ime koje izgleda sasvim hrvatsko da bi pobijedio kao Bosanac. Mada mu moji bosanski prijatelji puno toga zamjeraju, ja koji imam tu privilegiju da Bosnu ne živim iznutra nego volim izvanka, uspoređujem političko djelo toga čovjeka s remek-djelom frau Angele Merkel. Koliko Evropska unija ovisi o njoj toliko Bosna i Hercegovina [ovisi] o njemu. A rekao bih da su dvije najveće dragocjenosti u Evropi: snažna Europska unija i jedinstvena REPUBLIKA Bosna i Hercegovina, što prije u njenu sastavu. Nedavno sam napisao: svaki je nacionalizam zlo. Osim bosanskog. Dok ne stasa do razine okolnih nacionalizama.

Imate i izuzetno negativan stav prema Republici Srpskoj i na nekoliko ste mjesta ustvrdili da je treba ukinuti. Zašto tako mislite?

Zato što je to jedna par exellence neeuropska tvorevina koja u samom svom imenu afirmira nacionalnu, i to nebosansku, štoviše, eksplicite protubosansku isključivost. Ako je ona samo srpska, onda pripada samo Srbima, odnosno samo Srbiji. Pa se u njoj i samo ime bosansko briše, odnosno zabranjuje. Republika Srpska je tipična američka, kaubojska, revolveraška tvorevina. Poput Libije i Gaddafija, odnosno Iraka i Saddama. Mi te teroriste, odnosno razbojnike moramo ukloniti, a onda, obližnja Europo, kusaj posljedice. Tako je bilo i u Daytonu. Ameri su odlučili zaustaviti rat u toj balkanskoj vukoj..ini, zatočili lidere u kasarni i nema izlaska dok ne potpišu rješenje koje su oni predložili. Budući da BiH, za razliku od Libije, Iraka i Sirije, jest u Europi, ona je zaista ovdje trebala preuzeti inicijativu, tako da jasno dadne do znanja da se suvremena Europa temelji na antinacifašizmu i da Republici Srpskoj kao takvoj u EU-u nema mjesta.

Iz današnje perspektive šta mislite o bivšoj Jugoslaviji? Je li to bila “dobra” zemlja i je li njena disolucija bila greška?

Iz današnje perspektive o Jugoslaviji imam puno bolje mišljenje nego dok sam živio u njoj. Disolucija ratom nikako se nije smjela dogoditi. I to je Europa (a ne Amerika!) mogla i trebala spriječiti, ta Jugoslavija je njezino čedo, svojevrsna  mini unija prije EU-a. Definitivno je to jedan od najvećih grijehova u europskoj povijesti. Moralo se naći načina i negdje na domaćem terenu, u Europi, okupiti ondašnje usijane nacionalističke balkanske glave i ne puštati ih dok ne potpišu da rata biti neće, a zauzvrat da će jugoslavenska (kon)federacija u cjelini u prvom ešalonu biti primljena u EU.

Kakav stav imate prema Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu, ličnostima koje su još jako žive u ideološkim obračunima koji se vode u hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni?

Oba su bili diktatori, Tito više jer mu je ondašnji politički sistem to dozvoljavao. Ali, mislim se, jao si ga svima nama da je kojim nesretnim slučajem Tuđman dospio na Titovo mjesto! Oba su ratni pobjednici. Tito je svoju briljantnu, u svjetskim razmjerima značajnu ratnu epopeju zakitio i socijalističkom revolucijom da bi ideološki opravdao monopol vlasti koju je prigrabio. Tuđman je svoju ratnu pobjedu kontaminirao stvarnom kleroustaškom kontrarevolucijom onoj Titovoj više-manje fiktivnoj socijalističkoj revoluciji. Tito je za života uvažavan i pokopan kao svjetski relevantni državnik. Tuđmana se klonio, ako nije bilo nužno, svaki svjetski političar koji je držao do sebe i svoje zemlje, a skončao je kao barem dvostruki neosuđeni ratni zločinac.

Izvor: Al Jazeera

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o:

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Prihvati Pročitaj više