Think Different
Glas slobodne Posavine!

D. Krstičević i drugi: Američka obavještajna služba ‘’voli’’ hrvatske ministre obrane (1. dio)

Krstičević, Šušak, Buljević kao primjeri

0 135

Od momenta stvaranja samostalne i neovisne RH (op. aut. – ustavno određenje, koje je u praksi krajnje upitno) pa do danas, na poziciji ministra obrane se izmijenilo 15 osoba nominiranih po različitim kriterijima vladajućih političko-stranačkih opcija i sa raznolikom dužinom izdržanog mandata.

Priče koje slijede pokazuju sluganski odnos nekolicine čelnih ljudi obrambenog sektora prema stranom faktoru ovog puta s fokusom na američku administraciju i njoj pripadajućoj tajnoj službi, zbog čega su s pravom etiketirani kao ‘’američki ljudi’’ (Damir Krstičević, Gojko Šušak, Josip Buljević) ili pak još drastičnije kao ‘’američki špijuni’’ (dr. Andrija Hebrang, Pavao Miljavac).

Damir Krstičević kao ‘’američki sluga’’

Potpredsjednik Vlade RH  i ministar obrane Damir Krstičević primljen je dana 27. ožujka 2018. godine u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a (US Army War College) inače osnovane 1904. godine. Svečanost je tim povodom održana (22.05.2018.) u kompleksu Ratne škole, u vojnoj bazi Carlisle Barracks u Pensilvaniji.

Ministar  D. Krstičević je 1998. godine kao prvi časnik Oružanih snaga RH završio  Ratnu školu, prestižnu američku obrazovnu instituciju koja priprema časnike i civilne dužnosnike za stratešku razinu dužnosti i vođenja, dakle najviše pozicije u svojim zemljama i prvi je visoki hrvatski časnik koji je primljen u spomenutu Kuću slavnih. Osim njega istu školu uspješno je završilo još 11 hrvatskih časnika. Do sada je takvo priznanje primilo oko šezdeset pet međunarodnih polaznika Ratne škole, a među njima su uglavnom sadašnji ili bivši načelnici glavnog stožera zemalja, koje SAD smatra partnerskima.

Na svečanosti  D. Krstičević je rekao, da je to ‘’ogromno priznanje za njega i za pobjedničku Hrvatsku vojsku”.

Komentiram sve to na način, da u principu poštujem svaki oblik iskazanih priznanja, ali mi je  ponekad pozadina odluke problematična.

Osobno nisam uopće impresioniran Krstičevićevom vojnom naobrazbom, a još manje njegovim javnim istupima iz domene obrambene politike. Neki stručnjaci (psihologinja Mirjana Krizmanić) su nakon provedenog psihoportreta, u kontekstu njegove moguće kandidature za predsjednika RH mišljenja, da se radi o intelektualno potkapacitiranoj osobi.

Da pojasnim. RH je od 2009. godine jedna od 29 punopravnih članica NATO-a, koja u toj  organizacija vojno-političke prirode, baziranoj na međunarodnom ugovoru ima svoja prava i obaveze, preuzima rizike i odgovornost u sustavu zajedničke obrane i po logici stvari ne gubi dio svog suvereniteta. Ključna odredba u NATO ugovoru glasi: „Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.”

Damir Krstičević koristi gotovo svaki javni nastup na način, da označava – izdvaja SAD, također samo jednu od članica NATO-a, kao ”strateškog partnera, prijatelja, saveznika Hrvatske”. Zbog takove ljigave, dodvorničke retorike je dobio američko vojno priznanje.

Ali problem ima širi obim. Od njega američka strana očekuje i u budućnosti stalni dodatni doprinos, koji se može iskazivati u prikrivenoj formi. Pa će ih tako primjerice D. Krstičević detaljno obavještavati o svim svojim međunarodnim kontaktima, sadržajima razgovora i sl. Ne smije se izostaviti i činjenicu, da je Krstičević kao potpredsjednik hrvatske vlade ujedno i koordinator cijelog obavještajno-sigurnosnog sustava RH. Kako on može biti odbojan, nekooperativan prema američkoj strani, koju mogu golicati neki podaci iz te sfere državno-vojnih tajni?  Nije on Tito, koji je lukavo primao američke donacije borbenih aviona (1951.-1958.), ali pritom nije  ”kleknuo na koljena”.

Dobro bi bilo, da D. Krstičević razmisli o izreci ‘’oca domovine’’ dr. Ante Starčevića, koja glasi: ‘’Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi ako padne’’.

Damir Krstičević je inače pun hvale u odnosu na Gojka Šuška, svojevremeno također hrvatskog ministra obrane, posebno u dijelu bliskih odnosa koje je imao sa predstavnicima američkih oružanih snaga.

G. Šušak i Đ. Šušak, bračni par na usluzi SAD-u

Gojko Šušak (1945.- 1998.), dugogodišnji hrvatski politički emigrant (Kanada), bio je ministar obrane RH s najdužim stažom (1991. – 1998.). F. Tuđman ga je u više navrata proglašavao ‘’najboljim ministrom’’. Smatra se da je vezivno bio ključna osoba hrvatske diplomacije prema SAD. Uspostavio je vrlo blisku suradnju svojega ministarstva s Ministarstvom obrane SAD-a. Bio je cijenjen u vojnim krugovima u Pentagonu, posebice kod američkog ministra obrane Williama Perryja, koji ga je smatrao “čovjekom od riječi”.

Šušku je omogućeno, da 1996. godine u SAD liječi teški karcinom.

W. Perry je na pogrebu G. Šušku (1998.) rekao, da se ‘’oprašta od prijatelja’’. Osobno mislim, da je između američke strane i G. Šuška postojao i neki drugi prikriveni interesni odnos, pa je tako uz benevolentnost tandema F. Tuđman – M. Tuđman, Šuškova supruga Đurđa postavljena za voditelja kadrovske službe u Hrvatskoj izvještajnoj službi (HIS), koja je u periodu 1993.- 2002. bila služba unutar Ureda za nacionalnu sigurnost sa zadaćom obavještajnog rada izvan državnog područja Republike Hrvatske, kao i suradnje sa stranim partnerskim sigurnosno–obavještajnim službama.

Đ. Šušak je bila po profesiji socijalni radnik. Zar nije bilo drugih radnih mjesta u skladu s njenom profesijom?

Dolaskom ‘’šesteročlane koalicije’’ na vlast i postavljanjem prof. dr.  Ozrena Žuneca, za ravnatelja HIS-a (2000.) Đ. Šušak je podnijela zahtjev za umirovljenje. Ima glasina, da je u tom petnaestodnevnom prijelaznom period iz HIS-a iznošena arhivska građa.

J. Buljević po nalogu KGK služi SAD-u

Josip Buljević (1971.) je dužnost ministra obrane RH u Vladi Tihomira Oreškovića obnašao u periodu siječanj 2016. – listopad 2016. Prethodno je bio savjetnik Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice RH o svim pitanjima vezanim za obranu i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, a za što je imao određene kompetencije budući je duže vrijeme bio visoko rangirani – rukovodeći djelatnik Sigurnosno – obavještajne agencije (SOA).

U javnosti je percipiran kao ‘’Kolindin čovjek’’ posebno što je , kao i ona , za vrijeme obnašanja dužnosti obrambenog ministra  govoreći o pravcima vojno-političke orijentacije Hrvatske sasvim jasno saopćio: ”Potpuno ćemo se vezati za Ameriku” (”Slobodna Dalmacija”, 28. 02. 2016.).

U listopadu 2017. godine, u okviru nove politike popunjavanja veleposlaničkih mjesta, iako se spekuliralo s mjestom u Slovačkoj, J. Buljević je dobio mjesto u Finskoj s tim da je zadužen i za diplomatsko pokrivanje Estonije.

U pogledu prethodnog diplomatskog iskustva treba spomenuti, da je Buljević  u periodu  2013.- 2015. bio generalni konzul Republike Hrvatske u Los Angelesu.

Kako je došlo do tako nagle promjene? Glasine, koje kolaju, a u koje vjerujem kažu, da je američki diplomatski vrh tražio od KGK, kao njihove ‘’vjerne pouzdanice’’ , da upravo Buljević bude akreditiran u Finskoj (op. aut. – uspješna ‘’trgovina’’ sa sukreatorom, premijerom Plenkovićem) i to s ‘’prikrivenim ‘’ ciljem, da u toj geostrateški važnoj zemlji, pored svog veleposlanika imaju još jedan kvalitetan izvor informacija.

Kratko pojašnjenje. U okviru ukupno žestokog obavještajnog rata između SAD i Rusije, obje velesile smatraju biti snažno prisutne  kako u samoj Finskoj, tako i u njenom okruženju.

Finska se nalazi u blizini baltičkih zemalja Litve, Latvije i Estonije, članica NATO-a. Graniči s Rusijom. Gledajući kroz povijest odnosi su bili specifični. Do 1917. godine Finska je potpadala pod rusku vlast, zatim imala samostalnost, a u II. svjetskom ratu bila napadnuta od Rusa.

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Napišite komentar

avatar
2500

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  Pretplata  
Obavijesti me o: